-Piše: Milan Mišić

Pri ovom tempu evropeizacije i u sadašnjim prilikama u Briselu, Srbija i Crna Gora, dvije balkanske države koje su tobože najviše odmakle u „evropskim integracijama”, u EU će stići „jednog dana, a možda i prije”.

Ovo nije cinizam, već realnost. Na našem, takozvanom „evropskom putu” postavljena je nova prepreka u vidu „ne papira” – dokumenta na kome nema formalne oznake datuma, porijekla ili autora – koji je prema diplomatskim uzansima samo „predlog za razmišljanje”, a u stvari je nova barikada na putu ka Briselu.

Sastavljen u Parizu, taj „ne papir” obrazlaže novi model ulaska u EU, radikalno drugačiji od prethodnog. O njemu nema saglasnosti svih zemalja koje su već članice, ali samo njegovo objavljivanje je dokaz da je dosadašnji sistem miniran, kao i da se slična iznenađenja mogu očekivati i ubuduće.

Ukratko, umjesto dosadašnjih „pristupnih pregovora”, u kojima zemlja kandidat svoj sistem prilagođava evropskim standardima otvarajući i, kad se neka sektorska reforma u Briselu ovjeri, zatvarajući 30 i kusur „poglavlja”, predlog Pariza predviđa da se prvo položi ispit iz „vladavine prava”, a da se integracija potom obavlja postepeno, oblast po oblast, s tim što svako napredovanje na ovim stepenicama podrazumijeva i opipljive koristi u vidu pristupa EU fondovima.

Naravno, za ovo nema rokova, ali se, uz napredovanje, uvodi i institut nazadovanja, ako se konstatuje da se zaboravilo gradivo iz glavnog predmeta, vladavine prava.

Šta je učinak Makronovog „ne papira”? To je svakako novo podrivanje povjerenja u obećanja EU. A po prvi put, proces pridruživanja je poremećen iznutra.

Ogoljen je takođe i pravi smisao (opet Makronove) mantre da će prijema novih članica biti tek kad se EU sama reformiše. Kako stvari stoje, to reformisanje će biti igranka bez prestanka.

U geopolitičkim prestrojavanjima, vajdu od ovog zaokreta ponajviše će imati Rusija, koja je dobila priliku da nam se, špijunskim aferama uprkos, ponovo predstavi kao postojani saveznik, nasuprot prevrtljivom Zapadu. Šire, naš region u još većoj mjeri postaje multipolarni poligon za koji je sve konkretnije zainteresovana i Kina, a u okviru svoje neo-osmanske doktrine „strateške dubine” – i Turska.

Što se tiče raspoloženja naroda, čini se da je većina odavno shvatila o čemu se radi. Ankete u Srbiji pokazuju da tek 36 odsto još vjeruje u EU, a najnovije zaplitanje će svakako ubrzati „glasanje tabanima”: pojedinačne selidbe u Evropu, umjesto sve uzaludnijeg čekanja da ona dođe kod nas.

EU će sigurno još dugo biti zaokupljena svojim problemima, jer, uz Bregzit, ljuljaju se i njeni temelji: transatlantsko političko i vojno partnerstvo. Nije li, uostalom, i francuski predsjednik prije neki dan izjavio da je NATO „u komi”.

Sve ovo ne znači da „ništa nije do nas”. To što je pridruživanje već duže vrijeme pokretna meta, nije smetalo onima koji nas vode u svjetliju budućnost, već naprotiv, sasvim im je odgovaralo.

Imaju, naime, prećutno odobrenje da u ime „stabilnosti” sebi potčine institucije i suspenduju demokratiju (za šta, uzgred, imaju uzore i među liderima nekih članica EU).

Srbija, uostalom, i da joj se sjutra otvore briselska vrata, ne bi znala s kojim granicama tamo ulazi, sa Kosovom ili bez njega. Članstvu u EU mogu zato da se raduju jedino naši unuci. Oni koji će ovdje preostati.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---