- Piše: Milutin Mićović

„Možda spava sa očima izvan svakog zla“. Da li je Ranko Jovović imao nešto od Disovog pjesničkog karaktera? Malo, ali jeste. Nije imao vremena za tako dubok pesimizam. Pjevao je u hodu. Volio ulicu, čak više nego kafanu. Ulicu, na kojoj može da se sretne Sokrat, i trg, preko kojeg može, odnekud, da promakne, slavni marginalac, Diogen. Drama je na ulici, sve ideje tuda prolaze na dvije noge, neke se gegaju i četvoronoške. Slava ulice uzbuđuje mladog, ali i pjesnika u godinama. No, da li pjesnik ima godina? Kad je jednom, prije desetak godina, na nekom saboru,sjećam se, neko doviknuo: „Pa ti si, Ranko, još uvijek mlad”, Ranko je, k'o s nokta, dodao: „Ja ću biti mlad do smrti”! Šta je pjesnik htio da kaže...? Da poezija ne stari, da je on taj?

Možda mi Ranko pomaže dok ovo pišem i šaljem za „Dan“. Čitao je „Dan“ redovno, i to rano ujutro. Tu se u poslednjim godinama razuđeno oslikava udes srpskog naroda. Ali se projavljuje i iskra slobode. Često smo o tome razgovarali. Govorio je da srpski narod u Crnoj Gori živi, poslednjih godina kao u logoru, kao na Golom otoku. Ovo je nešto gore od komunizma. Odavno Rankov pjesnički znak svijetli u pomračenoj Crnoj Gori. U onom prvom komunističkom pomračenju, njegov Znak je jarko zasvijetlio. Pitali su se - ko je taj dečko Jovović, da to nije sin onog profesora Jovovića, koga smo ubili u šumama Slovenije, kome smo obećavali da ostane ovdje s nama, a on pljunuo na naš obećani raj? Čuo se ubrzo Rankov stih: „Ja Ranko Milošev, od smrti se liječim“. Od zuluma komunizma, koji je Srbima počupao korijenje, i pokasapio ih. „Kasapnica je ovo, kakva poezija...“, pjesnik je poviknuo. Sve pod obećanim suncem bratstva i jedinstva. Takva je naivnost i zaluđenost srpska. I sve tako, dok uđosmo u postkomunizam, u crnogorsku postistoriju. Pod vlašću „nadnečovjeka“!

U mladosti je najviše volio francuske i ruske pjesnike, u starijim godinama sve mu se više vezao kamen o vratu Crne Gore, čiju je težinu povremeno uzimala besmrtna iskra Njegoševa. Stalno se čovjek nalazi u složenijim situacijama. Posebno ako iznutra napreduje. Ako se produbljuje. Tada počinje da vidi i ono što je mislio da neće, i saznaje ono što je mislio da ne može. Uzbućivali su ga veliki tipovi čovječanstva, kao Dostojevski, Niče, Bodler, Sioran... Kroz ta obasjanja, bolje je vidio samorazorne strasti u sebi, u svom narodu, pa i svoju baku, koja je svako jutro u Kosiću, pod murvom, raspletene kose tužila za sinom. Labud iz Kosića, govorio je u alkoholu podignutog ega: „Ja sam za vas Niče“. Umio je ponekad da sažaljeva netalente. Znao je da ih utješi, pomiluje, a onda da im zaždije šamarčinu, kao Anri Mišo.

Uvijek samosvojan, suvereno je nosio svoju pjesničku sudbinu. Pjesnik na ulici, u kafani, u skupštini, s lapidarnim narodnim sintagmama, moderan i elegantan, iako oslonjen na Vuka i Kosovo. Moderni hajduk, nije volio intelektualne analize, češće je posezao za munjom i molitvom. Pjesnik srpskog udesa, pjesnik pjesnikovog udesa u svijetu koji ne vidi poeziju. Platon je govorio da se jedino ideja Ljepote vidi, dok se ideje dobra i pravde ne vide. Ranko je takođe gledao ideju ljepote na licima nevine dječice, požrtvovanih sestara. Vidio je prejaku, mušku ljepotu na Njegoševom licu, na licu „tigra koji misli“.

U „Gorskom vijencu” su se ukrstile munje: „Jedna sinu od Skadra k Ostrogu, druga sinu od Koma Lovćenu, Krst od živog ognja napraviše“. Tu u Bjelopavlićina, gdje su se ukrstile te munje, podignuta crkvica Časnog krsta, pored koje Ranko spava, ako je vjerovati Disovim stihovima – sa očima izvan svakog zla.

(Autor je književnik)