-Piše: dr Blažo Zlopaša

Neke događaje iz davne prošlosti čovjek jednostavno i protiv svoje volje pamti, a neke skorašnje zaboravlja, dok ga opet neki sadašnji neodoljivo podsjećaju na prošle. Um se zaboravom brani od prenatrpanosti, ali i od bolnih sjećanja. Ponekad me crnogorska stvarnost podsjeća na to vječito ponavljanje. Poznata je ona divna misao kako „istorija nije ono što se desili već ono čega se sjećamo“. S duge vremenske distance neke skice i sitnice čovjek vidi i ocjenjuje drugačije. Mnoga dešavanja u prošlosti na ovim prostorima ne ostaju u pamćenju svima na isti način. Ako pojedinac i duštvo iz prošlosti, ukoliko je obilovala tragičnim događajima, ne izvlače pouke, onda učiteljica života gubi svaki smisao. Ponekad mi se čini da sam više pamtio ono što nisam razumio i kasnije čitav život prepričavajući htio da odgonetnem i da čujem kako bi to slušaoci koji nisu bili svjedoci razumjeli i doživjeli. Dešavanja koja su mi ostala u pamćenju ja i moje društvo tada nijesmo razumjeli. Zašto? Mladost, neznanje, društvena cenzura, nepoznavanje istorijskih fakata u širem kontekstu. Bili smo čedna đeca. Događaji koji su mi isplivali iz sjećanja ovih dana odigrali su se u poslijeratnom Nikšiću. Jednog dana, neki odrasli ljudi, aktivisti skojevci, okupiše nas u Staroj varoši, na izvršenje zadatka, a mi ne znamo o čemu se radi. Obećaše da će nas nagraditi koromanima. Mlađi ljudi, naravno, neće znati šta su koromani- to je bio ogrugao dvopek, koji se u poslijeratnoj nemaštini smatrao za delikates i poslasticu, umakali smo ko je imao u bijelu kafu... Danas bi dijete naviklo na prepune rafove slatkiša teško osjetilo tu sreću i ukus koromana umočenog u bijelu kafu. Začetak diskriminacije u novoj državi počeo je preko koromana koje su kroz trebovanje u gladnom vremenu dobijale samo partizanske porodice. Dobijene koromane dijelio sam krijući s mojim najboljim drugovima, četničkom djecom Majtom i Kićom. Njihovi roditelji stradali su na Zidanom mostu u Sloveniji. Pričalo se da su ih najviše progonili i ubijali baš neki Nikšićani, nekadašnje komšije iz nekada male i idilične varoši. Tako je stradao i Martin Čupić, rođeni brat danas legendarnog Ljuba koga su ubili nekadašnji njegovi i Ljubovi saborci. Tragedija crnogorska. Moja majka je bila u partizanima u Gornjem Polju, pratila je brata Dušana-Duja u pripremama za Sutjesku gdje je poginuo. Tako da je u našoj kući bilo koromana. Dakle, aktivisti skojevci dadoše nam kante s krečom, četke i neke šablone. Pokazaše nam šta treba da radimo; da četkama krečom mažemo preko tih šablona po nikšićkim zidovima i fasadama kuća. Tako sam sa četničkom djecom, Majtom i Kićom, stupio u prvu komunističku radnu akciju u oslobođenom Nikšiću, a nijesmo znali šta činimo. Kad bi podigli šablon, pisalo je ćirilicom: „Dolje Milan Grol!“ Mi, djeca, pojma nijesmo imali ko je Milan Grol!? To se dešavalo pred prve izbore u DFJ-Demokratskoj Fedrativnoj Jugoslaviji za Ustavotvornu skupštinu, 11. oktobra 1945. godine. Glasalo se za dvije stranke, za „Narodni front“ za Tita i „Demokratsku stranku“ predsjednika Milana Grola, političara, književnika, dramaturga, dugogodišnjeg upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu. Od 27. marta 1941. nalazi se u izbjeglištvu u Londonu, u svojstvu ministra inostranih poslova izbjegličke vlade, a od marta do avgusta 1945. potpredsjednik je Privremene vlade Josipa Broza Tita, po dogovoru Tita i bana Subašića. Izašao je i list „Demokratija“ koji su skojevci i cijepali na Terazijama. Sve je počelo lažima i obmanama. Ubjedljivo je pobijedio Josip Broz, sa 90 odsto. Izbori su bili „izuzetno demokratski“, glasalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije kutije. Kutija „Demokratske stranke“ zvala se „ćorava“ u čijem se dnu nalazila metalna podloga, da bi ubačena kuglica odzvanjavala i otkrivala neprijatelje režima. Staljin je na Jalti obećao Čerčilu da će u svim zemljama u koje je ušla Crvena armija i gdje je uspostavljen komunistički režim biti održani demokratski izbori. Znamo koliko su bili demokratski, a u toj promociji demokratije na nikšićkim fasadama smo igrom slučaja i neznanja učestvovali nas tri druga i tako indiretno pomogli drugu Staljinu da vaspostavi „demokratski“ komunizam i u Crnoj Gori. Kićo je poslije rata otišao u Pariz, ja u Švajcarsku, a Majto za Beograd. Sjećanja na grafite koje smo štampali kao djeca opstajala su po nikšićkim zidinama i sačekali su nas i poslije kada smo kao odrasli gledali i smijali se našoj naivnosti. U pamćenju ostaje da je najvještiji bio i najviše grafita odštampao naš drug mangup dovitljivi Milan Ristin, zbog čega je dobio tri koromana više! Istorija se opet ponavlja, potpisnici protivnarodnog bezakonja dobijaju „koromane“ u drugim sredstvima. Podmićivanje postoji od kada je svijeta i vijeka, ali mi se čini, da je ovo naše, crnogorsko, neki specifikum. Pratili smo kako su „koromani“ mijenjali oblik, postajali vredniji i unosniji kao mjenice na berzi - pretvarali su se u funkcije i privilegije. Neki moji drugovi daleko su dogurali u bivšem sistemu, neki su se teško probijali kroz društvenu skalinadu obilježeni kao četnička djeca, a ubrzo su im se pridružila golotočka djeca i tako čini mi se do danas. Koromani i obilježena djeca mijenjaju formu, a suština je ista. Mada mi se čini da su „koromani“ potkupljivači u vrijeme Jugoslavije bili sitna para za težinu današnjih „koromana“ od kokica preko kancelarija do kokaina. Paralele o potkupljivosti i stigmatizaciji u današnjoj Crnoj Gori mogu se lako naći. Kao da nam je istorijski kontinuum sudbina potkupljivosti i profitiranja na podjelama.

Na temu nepotkupljivosti sjetih se unuka kralja Nikole, Mihajla, koji je odbio ponudu Musolinija da preuzme presto u fašističkom Montenegru-E Viva! Odbio je Mihailo „koroman“ krune i vlasti. Danas bi se mnogi, bojim se, polakomio i zagrizao mamac vlasti, a i vidimo kako je naš makijavelistički Vladalac zagrizao koroman i trideset godina ne pušta, a kad će puštit' ne znamo!? Kada god zagusti, on vadi nove koromane i jednima ih dijeli, a druge uskraćuje, kao one davne 1945, ali se izgleda preračunao i iznenadila ga je masovnost, odlučnost i mirni karakter „anti- koromanskog“ pokreta „ludaka” koji ne pristaje na poniženje i potkupljivanje. Kontinuitet vladavine kod nas karakteriše održavanje vitalnosti vlasti otkrivanjem „unutrašnjih neprijatelja“. To danas nastavlja crnogorski predsjednik, s razlikom što svoje građane „unutrašnje neprijatelje“ naziva ludacima. Ludilo je ovdje postalo, izgleda, sinonim za nepotkupljivost. Ono za šta će biti potrebno dugo vremena da se izbriše i kada prođe ova vlast to će biti njen legat mentaliteta potkupljivosti i podjela na čemu se ona zasniva. Sve liči na neku matematičku jednačinu -„vlast i pohlepa“ kroz „potkupljivost i podjela“. Čini mi se da tu jednačinu prepoznaje sve više građana i ne pristaju da budu potkupljeni nekim novim „koromanima“... I ne dozvoljavaju manipulaciju, kao nekad mi nikšićka djeca... Nadam se da narod kao i dijete ipak raste i da se ne da potkupiti „koromanom“ ma koliko zavodljiv bio.