- Piše: Krsto J. Pejović

Već duže neki mediji uzimaju „zalet“, kako bi, najblaže rečeno, pokušali da diskredituju i naruže mitropolita crnogorsko primorskog Amfilohija, zaboravljajući da time samo upadaju u sopstvenu zamk... Mitropolit Amfilohije samo uči narod i pomaže mu da sebe ispuni vjerom. Nema sumnje da privlači narod, što je velika vrlina i bogom dano blago. Pretežnom dijelu pravoslavnog življa Crne Gore uliva nadu i radost. Svaka njegova priča je „riječ u kamenu“. Autor ovog teksta ne želi nikome da uskrati pravo da govori šta misli, ali svakako podsjeća da mitropolit svojom molitvom „prinosi ljubav oltaru“. Stoga, postoji opravdani razlog da se kaže da je mitropolit Amfilohije „našao tajnu života“, koju ljudi traže tokom čitavog svog vijeka. Ono što se mora priznati, bar kad je riječ o mitropolitu crnogorsko- primorskom, jeste činjenica da je malo ko iz Crne Gore napisao toliko značajnih knjiga, od kojih većina predstavlja blago Mitropolije crnogorsko- primorske, odnosno Srpske pravoslavne crkve. Biće vremena da se proučava njegovo teološko, naučno i literalno stvaralaštvo. Po „dubini i po snazi“ on se suštinski dopunjuje sa Svetim Petrom Cetinjskim. Nema sumnje da u našem vremenu i prostoru mitropolit, prof. dr Amfilohije, jeste ličnost koju je „Bog poslao“. Njegova retorika je pokrenula mnoge na „bogomoljskim skupovima“. On je uistinu savremeni otac Crkve koji pripovijeda djela svetih apostola. Mitropolit, koji je voljom Boga u službi Crkve i koji stvara skoro čitav svoj ljudski vijek, izučavajući Sveto pismo, teško da bar na prostoru Crne Gore ima sebi ravnog. On je spoznao istinu, ali i dalje stalno traga za njome. Za njega je pravoslavlje „živa sila duha božjega“. On svoj zemaljski život živi molitvom, svjestan da bez prošlosti nema ni budućnosti Crne Gore. S njim su vjernicima oči otvorene. Smirenost i svakodnevna molitva čine njegov život daleko bogatijim. U svim svojim teološkim i istorijskim kazivanjima mitropolit je suveren, i možda ta činjenica smeta onima koji njemu ne mogu biti ravni. Jednostavno rečeno, mitropolit Amfilohije je za pretežni dio pravoslavnog življa Crne Gore izraz pravoslavne duhovnosti. On je objasnio nužnost pravoslavne crkve i njenu istorijsku logičnost. U teološkom svijetu doživljen je kao uman, obrazovan i neosporavan. U svom obrazovanju postigao je sve što pripada krugu velikih teoloških umova. Prave linije svetosavlja koje je povukao bile su kvasac koji je narastao i koji je dao snage mladom svijetu koji 90 odsto čini učesnika litija. Odan posve Crnoj Gori, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno Mitropoliji crnogorsko- primorskoj i uopšte pravoslavlju, mitropolit Amfilohije podjednako je putovao zemljama istoka i zapada. Išao je i ide u svim prilikama putem božje provjere majke Jevrosime i đakona Avakuma. Utemeljen na ličnosti moračkog sina, ispod svoda nebeske moračke kape, i svoda lavre Nemanjića iz bratstva Radovića, ujedno biva utemeljen i na ličnosti „bogočovjeka“.

Na njemu i na sveštenstvu Mitropolije počiva sadašnji izgled manastira i crkava sa prostora Crne Gore. Zato, njegov dosadašnji i sadašnji rad svjedoči, priča i zadivljuje. Pojedini mediji žele već duže, a naročito psolednjih mjeseci, i to usiljeno, stvoriti iskrivljenu sliku o mitropolitu. Vjerovatno to rade zato što on „krstom istorije“ i istorijske sudbine štiti, obnavlja i gradi svetilišta koja su kvasac za buduća vremena i buduće generacije, znajući da prošlost nikad ne umire. Da mitropolit nije ništa uradio nego što je obnovio zapuštene i napuštene manastire i hramove širom Crne Gore, dovoljno je da častan čovjek, koji živi punoćom vjere u Hrista Boga, kaže „kapa dolje“, jer je „povratio svetosavlje u stare kolijevke“. Njegove molitve narod su vratile na božji put. Za njega i njegovu pastvu i ovaj svetosavski narod Crkva je „sveta, čista i neporočna“. Kao učitelja vjere i duše narod ga je prepoznao, i to kao Božjeg slugu, za koga je „krst odmor i utjeha“. Njegovo prisustvo u Mitropoliji crnogorsko- primorskoj čini i potvrđuje da pretežan dio naroda živi u Hristu. Živjeći crkvom i u crkvi, nadahnjuje se životom „svetih“, i to na način što govori da nam je mir nasušni hljeb i radost od Boga.

Narod Crne Gore, bar onaj svetosavski, zahvalan je mitropolitu Amfilohiju, jer je pokazao, a narod prihvatio, da je „žeđ za Bogom neugasiva“, i to je nesporno i nedvosmisleno. Riječi mitropolita Amfilohija ponekad odjeknu i prekorom i ukorom, pa je potrebno da budu prihvaćene kao dobra namjera svim vjernicima za suživot, mir, ljubav i slogu, što će uvijek biti neophodno Crnoj Gori i njenoj budućnosti.

---