- Piše: Ratimir Vujačić

Evo, ovih dana i Filip, zvani nejaki, oglasio se povodom identiteta savremenih Crnogoraca. Veli neka Srbi u CG sami odluče o svojoj sudbini, ali tako što će prihvatiti strateške ciljeve Crne Gore. Dodaje da je to suštinski važno. Tako nam je saopštio, ne ustručavajući se, sve same krupne riječi: Srbi, Crna Gora, suština, strategija. Zašto li ga zovu nejakim, ovako rječitog? Skromnost je, zacelo, posrijedi. Neće reći DPS – ciljevi, nego veli Crna Gora. Filip je čo`jek drvene, marovićevske logike koja nas uči: Crnogorci se zalažu za crnogorske ciljeve, Srbi za srpske, Albanci za albanske, Bošnjaci za bošnjačke. Hrvati za hrvatske. I sve to u okviru građanske države, `đe su građani kao pojedinci nosioci suvereniteta. Zamućeno i smućeno, da ne može grđe, za podrobnija pojašnjenja obratiti se Zenonu iz Budve, trenutno nastanjenom u Beogradu.

Elem, narodnost se, odkad imamo državu, određuje u odnosu na političku pripadnost. I, naravno, zavisno od težnji i nastojanja vladajuće stranke. DPS u tom smislu djeluje po principu štapa i šargarepe. Svaka politička stranka, koja drži do sebe, a vladajuća prije svega, ima zadatak da postroji svoje glasače, obavi prozivku, i nacionalno ih odredi. Da bi se pritvrdio posao, ne ide bez crkve, ima svako da prijavi svoju crkvu. Filip, podoban i poslušan, u toj je shemi nacionalni Crnogorac, em lepo zvuči, em zaokružen i popunjen identitetski - ali i materijalno. Jer, nije se škrtarilo na šargarepi.

REVOLUCIJA TEČE

Sve teče sve se mijenja, osim vlasti. Da ne bi neko pogrešno shvatio. Vlast briše i piše i sve mijenja, ali niko i ništa, od toga svega, ne može da mijenja vlast. Ovo nam je treća država pod ovom vlašću, a nacijama nema broja: svi Izbori i Popisi su nova prebrojavanja i postrojavanja. Kako dva rođena brata mogu biti pripadnici dva naroda, čudi se neko: pa naravno da ne mogu, ako pripadaju istoj partiji, to niko i ne tvdi, čak ni akademije nauka (DANU, MANU, BANU, CANU). Međutim, stvar se iz korijena mijenja, kad braća, a ima toga, pripadaju dvijama partijama. To odmah za sobom povlači da pripadaju i različitim narodima. Svaki narod, vele, mora da ima i svoju Crkvu. Ako su pak ateisti, tadijer ni Bog u koga ne vjeruju nije isti. Čorbe im se više, da se zajedno kuvaju, ne mogu pomiješati, pa je jasno da na kraju više nijesu ni braća. I to je od suštinske važnosti, što bi rekao lepi Fića. Mogle bi akademije nauka da izračunaju koliko je vagona šargarepe (u dolarima) potrošeno na ovaj, nadasve ambiciozan, i hvale vrijedan projekat.

Partija je magija, ona je kadra komunistu prepodobiti u kapitalistu, hrđavog đaka u državnika i vizionara, brata u dušmanina, Srbina u nacionalnog Crnogorca i obratno. Nekad je bio neophodan viševjekovni okupator, gladna godina, da promijeniš vjeru za večeru, primiš novi identitet i preturiš u drugi narod. Sad nam DPS omogućava da sve to obavimo sami i kod kuće.

KARIKA KOJA NEDOSTAJE

Da čo`jeku bude žao Mila i kompaniju, sav taj DPS, toliko domišljati, štošta odradili i ozakonili, prešlo im u rutinu, etno poslanici, podmićivanje, štelovanje glasačke supstance, izglasavanje u Skupštini, sve ide ka` podmazano. Narodu je namijenjena uloga nemoćnog posmatrača. Da gleda i čudi se, što nam podmeću i čine mladi, lijepi i pošteni. DPS-u samo ova karika nedostaje da zaokruži posao lidera u regionu i otimačinu privede kraju. Ostalo je da raskuće i posljednju instituciju koja je preživjela tranziciju i Vašingtonski dogovor. Bestragaše zaostavštinu svoga učitelja Tite, od koje ne ostaviše kamen na kamenu. Pak odvažno prijeđoše na vjekovno kulturno i duhovno nasljeđe, prirodne ljepote, narod, porodicu. O ovakvoj revoluciji je Tita mogao samo da sanja, pa iz groba dovikuje: ćim prije to dovršite, da se Vlasi ne dosjete.

---