- Piše: Slobodan Savović
Postoje tako dani u godini kada se nebo udalji od zemlje toliko da pomisliš da se sve oko tebe pretvorilo u blato i prljavštinu. A na sav taj čemer u duši kiša depresivno pada danima.
Ima tako godina u vjekovima kada ti se iznjedri osjećaj u duši, pa ti je prosto milije što te svoji prodaju nego što te tuđi kupuju. Dođe tako kada ljudima pada cijena. Dođe tako da se ljudi sami nude na prodaju. Prodaju ljudi i sebe i druge ljude, i okrenu točak Darvinove evolucije pa idu četvoronoške. Kroz blato i prljavštvinu. Nebo se udaljilo i naše ideale ponijelo. Da se isprave i ideale svoje žive ljudima teško je. Radije će ljudi gledati osmijeh
Ljuba Čupića samo na slici nego što će se osjećati i kazivati njegovim ponosnim potomcima. Tako to dođe.
Vrijeme je jedina istina koju ljudi nikada nijesu shvatili. Takođe je istina da nas više tuđi cijene jer su nas naši za bagaž žita morali prodati. Na čelu smo istakli cijenu. A naši najrođeniji su nas prodali za cijenu održivosti njihovog načina života. Tuđima. Za šaku dolara naši najrođeniji žele da budu nalik njima tuđima. U blatu sopstvenih zabluda o boljem životu provode vrijeme četvoronoške, nudeći prljavim rukama na prodaju sve one koji gledaju noćno nebo i na njemu zvijezde. I ne pokušavaju da se usprave i hodaju. Kao nekada. U osvit civilizacije. Na početku vremena. Na početku ideala i potrage za njima.
Sve vrijeme ovoga svijeta, sve ove vjekove preživjeli su nekako i jedni i drugi. I zemno blato i zvijezde. Svima je nama u genima zapisalo vrijeme ko smo? Da li prodajemo druge ili nas prodaju? Prosto je. Osmijeh Ljuba Čupića je u genima ili nije. I to nam je u zapisano u genima. I u ovom zemanu. Dok kiša pada i depresivno blato raste, ima ljudi koji kisnu na kiši pogleda uprtog u nebo čekajući zvijezde. Svejedno da li su ih prodali ili čekaju da ih izdaju, ima još upornih ljudi. Zbog tih ljudi, ne pokušavajte da ih objašnjavate i tražite razloge zbog čega pale svijeće i strpljivo hodaju svake nedjelje. Nije niko u blatu nacrtao zvijezdu. Plavi krug je i u njemu zvijezda!
Laku noć, Crna Goro, ma gdje bila. Možda jeste blato za ovo vrijeme, ali Crna Gora nije tamo u blatu. Crna Gora ne mora da se traži u novim vrijednostima. Makar su nam planine visoko iznad blata i dodiruju nebo. Crna Gora mora biti nešto mnogo bolje. Među zvijezdama. Crna Gora mora biti i drvo i jezero i planina i more. Crna Gora mora biti narod. Narod koji pamti. Narod kojem je u genima vrijeme. A vrijeme je trajanje, vrijeme jeste početak - korijenje. Od zvijezda do danas. Ne postoje dvije Crne Gore. Crna i bijela. Ne postoji naša i njihova Crna Gora.
Postoji samo jedna Crna Gora. Crna Gora koja se se samo u jednom djeliću vremena izmetnula i pokleknula u glib. Zbog toga danas pada kiša. Ali, provedriće jednom više Gore Crne. Samo treba biti uporan i stajati uspravno na kiši. I gledati u zvijezde.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
