-Piše: Borivoje Ćetković

Nedavno se oglasilo društvo psihologa „Brčko distrikt”, i to s razlogom, ukazujući na pogrešnu upotrebu termina socijalna distanca, riječi koje se po preporukama nadležnih zdravstvenih organa nerijetko u medijima, pa i u javnosti, miješaju s terminom fizička distanca. U psihologiji se zna da se socijalna distanca odnosi na distance u socijalnim svojstvima kao što su prihodi, klasne razlike, razlike u obrazovanju, zatim rasa i pol, dok fizička distanca, odnosno rastojanje, razmak označava fizičku liniju odstojanja između dvije osobe. Kada ljekari i političari traže od građana da međusobno poštuju socijalnu distancu, kao jedan od najbitnijih uslova u suzbijanju epidemije, ne zanima ih činjenica da smo se već odavno distancirali, raslojili na dvije socijalne grupe: bogatu manjinu i većinu osuđenu na preživljavanje. Dakle, upotreba termina socijalna distanca socijalno je uslovljena, svojstvena je porobljivačkom, klasnom društvu s vladajućom manjinom i ogromnom većinom obespravljenih, potlačenih. Na Kubi, gdje postoji socijalistički sistem, gdje su opstale kategorije kao što su socijalna jednakost, solidarnost, spremnost da se bez novca pomogne drugima, nema socijalne distance. Širom zemlje 28.000 studenata medicine obilazi stanovništvo u aktivnoj potrazi za zaraženima od virusa korona. Obišli su već oko milion ljudi. Riječ je o ranom otkrivanju svakog slučaja kako bi se izbjeglo da osobe koje su možda zaražene zaraze druge. Bolesnici koji imaju disajne probleme prijavljeni su Ministarstvu zdravlja koje je zaduženo da sprovede „detaljnu epidemiološku istragu” i provjeri da li je u pitanju korona. Prema mišljenju socijalnih teoretičara, marksistički opredijeljenih, kapitalizam, njegova neoliberalna forma, doveo je do enormnog povećanja eksploatacije, nepravde, do rasizma, stvarajući tako među ljudima zjapijuću socijalnu distancu. Globalna politička ekonomija, zasnovana na postulatima doktrine Adama Smita, vrlog učenika engleskog filozofa D. Hjuma, koristi nekolicini, dok je ogromnoj većini donijela propast.

Za teoretičare koji kritički promišljaju ovaj sistem, nije sporno da je to, u stvari, „ideologija globalnog kapitalističkog poretka, njegovih gornjih klasa”. Neoliberalizam je doživio slom tamo gdje je i nastao: u Engleskoj i SAD. Pandemija virusa korona bila je samo lakmus koji je pokazao da je ovaj sistem u dubokoj krizi. Imanuel Volerstin, američki sociolog svjetskog ugleda, još u vrijeme kada su apologete neoliberalizma slavile njegov trijumf, veličajući ga kao sistem bez alternative, ukazao je na krizu kapitalizma kao svjetskog sistema. Kapitalizam, prema mišljenju ovog naučnika, ulazi u sistemsku krizu, proširivši se na čitav svijet, gubeći moć reprodukcije koju je stekao eksploatacijom periferijskih i poluperiferijskih društava.

Uvođenjem ovog sistema poslije pada Berlinskog zida 1989. godine u Crnoj Gori (i ne samo kod nas, već i u svim bivšim socijalističkim zemljama), otpočeo je proces uništavanja proizvodnje i obespravljivanja radnika, njihovo pretvaranje u puku sirotinju i jeftine sluge. Što je društvo više propadalo, pojedinci su se sve više bogatili, pa je socijalna distanca bila sve veća. Imajući u vidu imetak koji su stekli gospodar i poveća grupa političara oko njega, teško da će doći do nekih bitnijih promjena pljačkaško-kapitalističkog sistema. Na to upućuje i činjenica da je Vlada Crne Gore pozvala pojedine profesore Ekonomskog fakulteta (od kojih su neki bili vatrene pristalice uvođenja neoliberalizma početkom devedesetih godina), da čuje njihovo mišljenje o izlasku iz sadašnje krize –gospodarevi domaći mentori koji su ga savjetovali da okrene ovim bespućem sada se pojavljuju u ulozi spasilaca društva. Jedan od tih profesora, gurua neoliberalne ekonomske misli i bliski saradnik diktatora, početkom devedesetih godina napisao je knjigu s naslovom „Privatizacija, Privatizacija, Privatizacija”, mada je i u samoupravnom socijalizmu važio kao veliki ekspert za društvenu svojinu. Što u Crnoj Gori ima – malo gdje ima.

---