-Piše: Milan Mišić

Da zdravstvenu pandemiju prati i ona ekonomska i da svijet polako, ali sasvim sigurno ulazi u novu recesiju, možda sveobuhvatniju i težu od svih prethodnih, vidi se po mnogo čemu, ali remetilački učinak virusa korona u ovom momentu je najvidljiviji na tržištu nafte.

Nova naftna kriza se već opisuje kao najveća u istoriji, a istovremeno i najbizarnija, jer je (po prvi put) izaziva ne nestašica, nego preobilje nafte.

Staro uvjerenje da onaj ko kontroliše naftu kontroliše i sve drugo odskora više ne važi, jer je na naftnom tržištu sve izmaklo kontroli u tolikoj mjeri da je barel (američke) nafte u jednom momentu (20. aprila) ne samo bio bezvrijedan, nego mu je cijena bila „negativna“: njeni vlasnici su kupcima nudili i do 40 dolara po barelu samo da je se riješe!

Ovaj paradoks je trajao samo jedan dan, cijena se uz međuvremenu stabilizovala na oko 20 dolara, što je za oko 60 odsto niže nego prije krize, ali to nije riješilo problem.

Problem je jednostavan: planetarno vanredno stanje je zaustavilo saobraćaj, prizemljilo avione, isključilo industrijske pogone, paralisalo svjetsku trgovinu – i proizvelo drastičnu nesrazmjeru između naftne ponude i potražnje.

Situaciju je dodatno pogoršao jednomjesečni rat cijena između drugog i trećeg najvećeg proizvođača, Rusije i Saudijske Arabije, koje su zbog toga ponudu povećavale umjesto da je smanjuju. Rat je potom okončan dogovorom da se ukupna proizvodnja svih naftaša smanji za oko deset odsto, što je lijepo zvučalo, ali je malo praktično značilo.

Glavna nevolja u ovom momentu je gdje, u odsustvu redovne situacije u kojoj se novoprispjele količine nafte odvoze u rafinerije u kojima se prerađuju u energetske i industrijske derivate – smjestiti silnu sirovu naftu koja se i dalje ispumpava. Kapaciteti za njeno skladištenje u blizini naftnih bušotina su već popunjeni, a u dogledno vrijeme biće iskorišćeni i oni udaljeniji, pa i, u odsustvu glavnine posla – prevoza od proizvođača do kupaca – usidreni tankeri.

Iako se, kad se piše o ovome, pominje zavrtanje i odvrtanje naftnih slavina, stanje otežava i činjenica da naftna infrastruktura ni izdaleka nije tako jednostavna.

Nafta se danas iz zemlje ispumpava uz pomoć komplikovane tehnologije, koja zahtijeva održavanje konstantnog pritiska i temperature u bušotinama, što, pak, podrazumijeva da se, kad jednom krene ka površini, njen dotok ne zaustavlja bez velike štete, pa i rizika da odatle nikad ponovo ne poteče.

To je velika glavobolja za sve proizvođače, izuzev donekle, trenutno najvećeg, Ameriku, koja glavninu domaće nafte dobija iz škriljaca, stijena koje u svojim strukturama imaju i organske, odnosno uljane materije. Istjerivanje nafte (i gasa) iz škriljaca obavlja se takozvanim „horizontalnim bušenjem“, s pratećim hidrauličnim pritiskom, pa je pokretanje i zaustavljanje jedne takve operacije jednostavnije i jeftinije od klasične naftne bušotine.

Američki naftaši su, međutim, profitabilni samo pri cijeni od 40 dolara za barel i većoj, pa se prognozira da će aktuelni sunovrat mnoge otjerati u bankrot. S druge strane, budžet Rusije projektovan je na cijeni barela od 40 dolara, a saudijski od čak 85.

Glavna posledica ovog davljenja u nafti je, međutim, to što ona prvi put postaje rizičan biznis, i što bi aktuelna kriza mogla da otškrine vrata jednog energetski drugačijeg svijeta.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike“)

---