- Piše: Milutin Mićović

Ne zna`u ništa na bijeli svijet. Možda se dobro snalaze u tamnim svjetovima, podzemljima, sivim zonama, na crnom tržištu, u kriminalnim radnjama, ali na bijelom svijetu, ne zna`u abidus ništa! Dibidus ništa! Koliko misle, oni misle da vladati narodom znači – uništavati svoj narod. Ne uništiti ga bilo kako, nego ga uništavati strateški, proceduralno, pijući mu krv na pamuk, i vadeći mu koštanu srž. E, ako se ne razumiju u suštinu, ali piti krv na pamuk i rastvarati koštanu srž zna`u. Znaju sve što je zlo i naopako. Kao da su kod crnog đavola išli na dugotrajnu edukaciju i specijalizaciju. A ima li su kad evo trideset godina. Ali, nađe čovjek đavola u sebi, samo ako to želi, kaže mi sagovornik, koji me upućuje u tajne podzemlja duše, u tajnu vladavine crnog đavola. Slušajući mog sagovornika, i ja sam postao neki srednjovjekovni čovjek. Saznao sam, da, ako čovjek ne vlada iskustvima iz prošlih vremena, neće poznati ni svoje vrijeme. Vrijeme će ga prosto nositi i njegovi brzaci će ga izubijati i baciti ni živog ni mrtvog na obalu, ili će ga prosto progutati. Iskustva iz prošlih vremena, pa i ona iz srednjeg vijeka, priskaču u pomoć savremenom čovjeku, da ga ne progutaju brzaci, ili da se ne udavi u rukavcima vremena. A čovjek može da upozna tajne đavola, samo ako ima uza se dobrog anđela, svjetlonosca i krstonosca. A ko je ostao umom u komunizmu (kao ova naša prečešljana momčad), on je potpuno oštećen čovjek, jer ne zna ni za Boga ni za đavola. I dalje misli da su to čovjekove izmišljotine, kojima služi, kaže mi učitelj. Kakav je crni čovjek, ako utupi da ni Boga ni đavola više nema, nego da su to izmišljotine srednjovjekovnih sveštenika? Gledaš ga i vidiš da ga je đavo zaoglavio i vodi za sobom kao kakvo marvinče, a ono viče – ja idem kud ja oću! Takvi su naši začešljani panduri evroameričkoga saveza. Džaba imaju oči! Pomrače im se još više čim ugledaju bijeli dan i Lovćen u njemu. E takvi nam stoje na čelo države Montenegro.

Ali u to neznanje uđe vazda nečije znanje, koje od njih pravi groteskne zloradnike, zaslijepljene hazardere i zulumćare. Evo, kod ove naše začešljane momčadi, koja se više ni srpski ne umiju potpisati, ukrstio se domaći komunizam i bjelosvjetski postmodernizam. I ono što su imali domaćeg komunističkog uvjerenja i komunističko-seljačkog poštenja, to im je bjelosvjetski postmodernizam grubo demontirao, i napravio od njih lude, koje ne zna`u ko su ni odakle su. Ali hoće takvi, koji ne znaju nigdje ništa da znaju sve, a narod kojim vladaju da dovedu do ništa. Oni su se opljanili najprimitivnijim postmodernističkim trikom: uništimo stvarnost, a na mjesto nje postavićemo njenu simulaciju. Uništimo prvo onu stvarnost, koja sadrži u sebi to „sveto i sakralno”, to prokleto, što naš um nikako ne podnosi. Predajmo Kosovo crnom đavolu ili kolektivnoj izmišljotini, mitologizujmo potpuno našu tvrdu Crnu Goru i sve srpsko sakralno nasleđe, ako ćemo još da vladamo ovim narodom, koga treba po planu izvesti iz pameti. Ne možemo uništiti Cetinjski manastir, Ostrog, Stupove, Moraču, Pivu, Petra i Pavla ako u te crkve ne dovedemo fiktivne popove i vladike koji bi se molili fiktivnom bogu i mumlali molitve na nepostojećem jeziku, i bratski sarađivali s nama, u jednoj velikoj igri ritualnog poništenja stvarne istorije Crne Gore, pamćenja i kulture, morala, jezika, logosa, koji još usporavaju ovaj jado-narod, da ga potpuno ne podavimo evroatlantskim talasom, pod kojim treba da izdahne, i da se odmori od istorije i međusobnog krvljenja, i svojih poslednjih zlosrećnih vladara.

(Autor je književnik)

---