-Autor: Milan Ružić

Kod nas je proglašavanje nekoga intelektualcem zasnovano najčešće na nečemu što je neko pričao da je taj neki uradio. Intelektualcima ljudi u Srbiji smatraju sve one koji imaju ispred svog imena „prof. dr“. Intelektualcima smatraju i one koji su članovi Mense. Čak smatraju intelektualcima i političare i sve akademike.

Zadivljujuće je kako se kod nas lako neko proglasi intelektualcem, a živimo u zemlji u kojoj niko nikoga neće pohvaliti kako treba. Kada ovdje za nekoga hoće da kažu da je pametan, ne kažu tako, već: „Nije glup!“ Nakon svake pohvale, slijede tri pokude uvedene u izlaganje sa „ali“.

Šta je zaista intelektualac? Intelektualac je onaj čovek koji posjeduje širok spektar znanja, što bi trebalo da je dokazao u okviru svoje profesije i dodatnog javnog djelovanja. Nije najvažniji koeficijent inteligencije, niti akademsko zvanje, kao ni broj pojavljivanja u medijima. Najvažnije za intelektualca jesu znanje, analitičnost, nezavisnost, kritika u korektivne svrhe i iznalaženje potencijalnog rješenja za probleme naroda kom pripada. Ako neko nema sve ovo, tačnije, ako mu išta od ovih pet stvari nedostaje, onda to nije intelektualac koji nam je potreban.

Dosta je više proglašavanja intelektualcima svih članova SANU. Preko glave nam je ljudi koji pričaju iste stvari na anacionalnim televizijama sa nacionalnim frekvencijama u emisijama u kojima su glavne zvijezde voditelji. Previše puta smo bili svjedoci da su nam političari samo kupljene glave spremne da rade za onoga ko najviše ponudi, pa ih ne bismo smjeli miješati sa intelektualcima, jer, čim su u politici, nedostaje im barem jedna od gore navedenih komponenti, a to je nezavisnost. Dovoljno smo proglašavali intelektualcima ljude koji od svega što rade samo dobro vladaju riječima. Broj pregleda nečijih intervjua na Jutjubu ne govori ništa o tome da li je neko intelektualac ili nije.

Od intelektualca se očekuje da svojim radom doprinosi svom narodu i da mu nudi rješenje za probleme koji taj narod sputavaju u normalnom životu. Stari Grci su svoje intelektualce za vrijeme ratova sklanjali na ostrva kako bi neko mogao da obnovi državu nakon rata.

Kod nas postoji mnogo ljudi koji su zaista oni koje možemo nazvati intelektualcima, ali su oni obesmišljeni i njihovo djelovanje je od strane vlasti i političara uopšte obesmišljeno i podređeno predizbornim kampanjama koje nikada ne prestaju. Umjesto da djeluju za dobrobit svog naroda, oni uspijevaju da budu obmanuti i dovedeni u službu nekolicine vještih političara.

I danas vidimo mnoge pametne ljude koji bi mogli biti nosioci preporoda naše kulture i nacionalnog identiteta koji su posvađani među sobom zbog nekih ličnih razloga, a ego im ne dozvoljava da odustanu od tih svađa sa istomišljenicima, misleći da bi povlačenjem ispali kukavice, već su još istrajniji u prepirkama čiji je jedini rezultat to da sebe lišavaju statusa intelektualca, tačnije, onoga u koga narod gleda iz rupe u koju su ga otjerali političari koji loše tumače istorijske prilike i funkcije sa kojih djeluju.

Mnogi su se intelektualci povukli sa pozicija na kojima su jedino mogli da pomognu i učlanili se u stranke misleći da će tako nešto učiniti. Greška!

Onaj ko zna da radi svoj posao, treba da radi taj posao i kroz njega da utiče na stvaranje svijesti o opštem dobru svog naroda kako bi se iz razvijenog nekada rasplamsao plamen primjenjivosti te svijesti u više i konkretnije svrhe.

Ali, umjesto toga, srpski intelektualci dozvoljavaju da budu poništeni od strane onih ljudi koji im nisu ni do koljena. Ukoliko su sebi dozvolili taj položaj, da li su zaista intelektualci?

Sve u svemu, ovdje bi svi sve i odmah da mijenjaju ne razumijevajući da su nam potrebne glave koje će primijeniti znanje u cilju ispravljanja sistemskih grešaka, a to traje.

Međutim, naši ljudi misle da su statiranje u kadru kod Marića, razbijanje nacionalnog intelektualnog jezgra na račun ega i političko umjesto naučnog djelovanja uslovi da vas neko naziva intelektualcem. Nažalost, njima više od tog naziva i ne treba. To mogu biti šesti, sedmi, i koji već znak da nije u pitanju intelektualac.

Kod nas je retorika pobijedila djelo, i Jutjub je pobijedio amfiteatre.

Ovo će biti jedina zemlja u kojoj su intelektualci kao stubovi nacionalnog identiteta iskorišćeni za maline, a ne za kuću.

iskra.co

---