-Piše: Mladen Kovačević

Na pragu smo ljeta 2020. godine u Crnoj Gori, u godini punoj iskušenja za cijeli svijet, a svakako i za sve nas u iscrpljenoj nam državi. Pored borbe koja se vodi protiv (ne)vidljivog neprijatelja – korona virusa, čeka nas mnogo značajnija bitka za spas ekonomije i svakog našeg građanina. Zemlji, koja je opustošena u prethodne tri decenije, sada predstoji oporavak od posledica višemjesečnog „zamrzavanja” društveno-privrednog života. Ako Crnu Goru uporedimo sa pacijentom pozitivnim na Kovid-19, može se reći – bolesniku koji je odavno priključen na aparate zbog mnogobrojnih hroničnih oboljenja predstoji liječenje i oporavak od posledica udara korona virusa. Praktično nemoguća misija za trenutno rukovodstvo. Indikator takvom zaključku može biti i osnovna analiza Vladinih mjera, čije smo ozvaničenje i implementiranje dva paketa imali prilike da pratimo prethodnih sedmica na zvaničnim nastupima nadležnih državnih organa, a na kojima se iste, najblaže rečeno, vrlo nespretno objelodanjuju i obrazlažu. Slikovito predstavljeno, nude se uglavnom prazni paketi. Čekićem od sunđera treba zakucati ekser.

Danas je jasnije nego ikad da ključ oporavka leži u temeljnijem programu – programu zasnovanom na poznavanju iskonskog bića Crne Gore. Na sveobuhvatnom programu, ne samo ekonomskog, već prije svega duhovnog oporavka našeg naroda i države. Samo oporavkom crnogorske porodice i dostojanstva našeg čovjeka može se dobiti pokretačka snaga kojom ćemo stvoriti preduslove za razvoj privrede.

Zdrava ekonomija države zavisi od jakih malih i srednjih preduzeća. Nesporna matrica kojom iskaču iz večeri u veče sa malih ekrana, besomučno ponavljajući je ini, poznati i nepoznati činovnici, funkcioneri i režimski stručnjaci. A od koga zavise ta preduzeća i privrednici? Nikako da dođu na red naš radnik, naši zaposleni i njihove porodice. Vrlo neubjedljivo nas uvjeravaju da je dovoljno „minimalcima” premostiti period u kom je društveni život stao. Uz sve ovo predlaže se i vraćanje rada nedjeljom, kako bi se nadoknadili gubici.

Dakle, na naše radnike, na najznačajniju kategoriju stanovništva: na njih od kojih zavisi zdrav razvoj malih i srednjih preduzeća; na njih koji su decenijama ponižavani i dovedeni do ivice egzistencije, treba prebaciti najveći teret i žrtvu, ali sa minimalnim „troškovima”. Prije neki dan premijer izjavi da Vlada ne može sve sama, što praktično znači da odustaju od najavljenog trećeg paketa mjera. Vjerovatno je u planu da se ugroženom radniku dá gore pomenuti čekić od sunđera.

Ovo nije analiza Vladinog programa oporavka. O njegovom potencijalu je dovoljno rečeno ili preciznije – nema se šta konstruktivno prezentovati. Ovaj tekst je prevashodno jedna vrsta podsjećanja i upozorenja za naše zvaničnike da je ogroman broj radnika i našeg naroda zimus bio na litijama. Ponosno koračajući s prkosom na licu, ponižavani decenijama unazad, iz četvrtka u nedjelju, iz nedjelje u četvrtak, s ikonom i svijećom u rukama shvatali su da napokon bez ikakvog straha mogu biti ono što jesu, ono što su im slavni prethodnici bili – ponosni Crnogorci koji su stvarali pravu Crnu Goru. Preci bi rekli Crnogorci – Srbi najprviji. Vjera se vratila međ' narod.

Uporedo kako je rastao i jačao taj „pokret ludaka” imali smo prilike da u režimskim medijima pratimo analize o trenutnom i kratkotrajnom buntu nezadovoljnog i zavedenog naroda. Predviđalo se da će dolaskom proljeća i ljepšeg vremena ta energija splasnuti i da će se narod okrenuti obavezama i čuvanju poslova. I onim dobronamjernim (prema Vladi) je sada jasno da je režim tada odahnuo stupanjem na snagu donedavno aktuelnih antikorona mjera. Litije su privremeno zaustavljene. Svakako još je jasnije da taj isti režim za sve to vrijeme uveliko radi na taktici trajnog neutralisanja šetnje naroda predvođenog crkvenim velikodostojnicima. Ne smijemo biti iznenađeni kada na scenu stupe najraznovrsniji scenariji iz dobro poznate DPS kuhinje. Mudrosti i povjerenja nam sada treba više nego ikada. Na svu sreću imamo je, samo treba pratiti naše časne vladike. Litije opet kreću...

Međutim, ono što svakome treba da bude jasno jeste da litije nijednog trena nisu prekidane. Apsolutno tokom vremena provedenog kućama i u izolaciji litije su živjele u svima nama. Možda teren nisu bile gradske i međugradske ulice i putevi, ali ideja litija, cilj koji je okupio, sabrao i objedinio naš narod je i te kako sveprisutna. Svi smo ustali s namjerom da odbranimo naše svetinje. Odbrana svetinja ne predstavlja samo fizičku zaštitu hramova. Ovo je postala borba za našu porodicu, poslednje slobodno utočište – naše ognjište. I to objašnjava ono što mjesecima muči vidljive i nevidljive režimske analitičare i tajne službenike – zašto se toliko naroda okuplja na litijama kada je realno da broj onih vjernika koji redovno idu na crkvene službe i poštuju sve postulate vjere možda i nije istovjetan. Iskra vjere u narodu je zapaljena. Predstavnici naše crkve imaju sve obimniju, ali lijepu i plemenitu misiju. Sve je više mladih tek formiranih porodica koje se zanimaju za običaje i vraćanje korijenima i vjeri.

A kako i ne bi!? Gdje ste sve za prethodne tri decenije mogli da čujete savjete „ne ubij, ne kradi, oprosti, ne uznesi se, ne ponizi se”... Gdje vaša djeca imaju prilike da čuju prihvatljiva društvena i moralna načela? Kakve prizore možemo svakodnevno da gledamo u javnosti? Šta se danas događa od prvog trenutka kada dijete prepustite socijalizaciji, u vrtićima, preko osnovnog i srednjeg obrazovanja i dalje na visokoškolskim ustanovama? Na svakom nivou naša djeca i mladi ljudi susreću se s podjelama na lažne klase. Bivaju suočeni sa nepravdama i neravnopravnošću. Vaspitači, učiteljice, profesori i svi oni odgovorni za izvođenje generacija na pravi put, generacija koje bi trebalo da jednog dana vode ovu državu, nemaju potpunu slobodu u svom poslu. Treba paziti ko je čiji, ko je tatin ili mamin sin/ćerka. Zbog „greške”, a o njima sude upravo ti „guzonjini sinovi”, može se i posao izgubiti. Pošast koja već trideset godina praktično nagriza Crnu Goru iznjedrila je generacije uniženih ljudi. Danas imamo mlade ljude koji su prošli kompletan proces degradacije svega ljudskog što su rođenjem i vaspitanjem dobili. Od vrtića do borbe za opstanak i dileme o formiranju porodice u stanju neizvjesne budućnosti.

Ogromna većina takvih na jednoj i par desetina enormno bogatih porodica na drugoj strani. Sasvim je prirodno da je ova neravnoteža počela da smeta i dobrom dijelu vjernih glasača ovih nelegalno obogaćenih. Napokon! Hvala Bogu.

I naposletku, sve je više prilika u kojima imamo mogućnost da porazgovaramo ili direktno čujemo crkvene predstavnike. To što naši oci, popovi, sveštenici i vladike rade je herojsko činjenje. Od samog početka ove borbe za svetinje mogla se uočiti ta nit duhovnika utkana u ponašanje probuđenog naroda, koji je isprva opravdano bio dosta iziritiran i spreman za ekstremnije i nestrpljivije korake. Međutim, to nisu dozvolile naše mudre vođe iz Crkve i svojim bogovođenjem svu negativnu energiju, koja se nakupi zbog svakodnevnih nepravdi i proganjanja naroda, preokrenu u jedan veličanstven, još veći i brojniji talas. Talas pobjede pravog nad lažnim. Talas pobjede dobra nad zlom. Ne damo svetinje!