-Piše: Vuk Vuković

Razvoj visoke tehnologije uzrokuje atrofiranjem empatije, budući uvučen u svijet mreže kao u skafander, net-nomad surfuje lažnom cjelinom, naprosto, živi svoj san i slobodu instrumentalnog univerzuma gdje je Drugi apriorno višak, misterija za matriks, prekomjerno političkog koje još tvrdoglavo odbija sveobuhvatni zahvat u svom programu demokratskog okončanja stvari, tog gigantskog sistema vrijednosti koji je već iživio čovjeka i izbljunuo ga natrag, na bezobalnu budućnost u kojoj se svakotrenutno realnost rifrešuje. – Prolaziti Tokijom, apsorbovan od strane apsolutne samoće, soničan kao kakvo dizajn dijete: upražnjavati, dakle, zvjezdanu komunikaciju u prostoru nedodirljivom od ničeg izvanjskog; iskakati iz videa u premreženu galaksiju, trčati po mliječnom putu, uključiti se u supersaobraćaj nespojiv sa tlom. Svijet nastaje/nestaje sa učitavanjem istog u mreži mraka.

„Neuroteolozi” izučavajući mozak otkrivaju Boga kao doživljaj koji se alarmira svakog puta kad neka supstanca izluči osjećaj lažnog sa-jedinstva sa neokončivom i, time, nepredstavljivom idejom postojećeg... Dakle – i Bog se skenira, podvrgava naučnom testu, i tu „misleću supstanciju” moguće je ekranski rastočiti? Uzeti kao uzrok iz epruvete!

Najzad, idealno bi bilo ekranski se obložiti, preko sebe navući sliku sveg aktuelnog, preslikati, u ponoć, vizuelnu shizoidnost prekomjerno euforičnog Times Square-a.

Film „Interstellar” (2014): nedodirljiva nauka i njen visokobudžetni, tajni tim, putujući kroz crvotočinu, traže novu pogodnu planetu za stanovanje. U stvari, to je – misija međuzvjezdanog kapitala kojeg predvodi agent za neku buduću nekretninu. (Krajem maja Rusi poručuju Americi: nećemo dopustiti da „privatizujete Mjesec!” Na sceni, zaista, dobijamo – orbitalni jezik politike! (Prema rečenom, kapital se polako evakuiše sa planete, retrospektivna realnost to sobom pokazuje. Film govori: sve što je potrebno jeste da se ovog sjetite.)

Nismo li, dublje sagledavajući, već „s onu stranu Dobra i Zla?” Spektakl spiralnih slika iz kojih je provjetren sadržaj jeste liberalna formula koja ište da bude naseljena bilo čim. Nema mjesta kritici, jer, primjera radi, šta uopšte reći za zakon u Japanu koji omogućava da se žena vjenča sa vazduhom? Sve sobom postaje istina koja nije drugo do – eksperimentalno zamorče!

Više čak nije ni zanimljivo što zahvaljujući naučnofantastičnom narativu spoznajemo biologiju u njenoj ulovljenoj „cjelini”. Uostalom, svijest nema drugi oslonac osim pitanja postavljenog sebi. Utoliko prije, sve što nas je oslobodilo, nužno nas je i degradiralo. Fascinirani pred monologom ekrana (zato više nema pitanja), ko se još uvrtložuje u sumnju? To najvitalnije, izvanpojavno čulo čuđenja, nauka nakon nauke ismijava; i mišljenje je moguće tamo gdje nema ne-zamislivog.

S tim u vezi, u odnosu na mape mentalnog ili metafore, ko odnosi pobjedu? Najstrašnije: nauka podrazumijeva poeziju! Lirizam srceparajućih emotikona, utjehu ekrana, mjesečastu aplikaciju adolescentnog angela.

---