-Piše: Milisav S. Popović

Tamo gdje su katuni rasuti po padinama, gdje se rađaju najljepša jagnjad, a pravi najukusniji sir, onaj lisnati... tamo je put do dva stjenovita zuba – Mali i Veliki Žurim. Onud, drugačiji mir teče. Nema pjesnika koji to može da sveže.

Onamo stanuju drugačije vrste sreće, koje nisu stekle naziva ni ime. Nenaviknutost stvara ćutanje, zato mnogi stanu i naprosto, prestanu da misle. Tišina nepreglednih livada kakve nema drugdje. Sve se više priča kako će daleki ljudi da dođu i počnu tu da žive. Jer, ondje, ukus ukusa nije nagrižen. No, sumnjam, sinko, da će tako da bude... makar još ne. Proći će koja decenija pride dok se tajna ne povuče... Jer ono što čuva skrovito mjesto, nisu samo oštre zime i drevne zvijeri, već što stari Nikšićani i dalje marljivo ćute. Tvoje je da odeš i pronađeš stegu, ako se potreba privuče... Učini bajalicu, i vidi šta će od tebe da bude. Ispravi sve, dok si još na vrijeme... Vjeruj, sudbina može da se zasuče. Zazovi žurimski vjetar... i učini sa sobom onako kako treba da bude. Samo pažljivo, i ne idi do trena dok nisi spreman krv da presvučeš. I gledaj naprijed, samo ispred sebe.
***
Djedove riječi. Izrečene tri puta. Od slova do slova iste. Nepromijenjene. I čudio se kako su se za njegovu koru slijepile... kad bi takve bile sve uspomene. Nije mu išlo sa pamćenjem, i hvala bogu na tome. Malo je toga bilo za čuvanje. I stiglo je to repato vrijeme, kada je sazrelo sa životom neumijeće. Toliko pogrešnosti, toliko tegoba i tjeskobe... nešto samoučinjenih, daleko više zbog prelivanja splačina iz korita drugih. Nije se moglo izbjeći, a gdje bi samo bio da je moglo? Tačnije... kakav bi danas bio da je moglo drugačije da bude? Da se moglo zaobići sve što su mu govorili „uradi tako, jer tako mora da bude!” No, sudbina ne dozvoljava ponavljanje – kad se varenika skuva, skuvana je. A i svijet je počeo da se linja, sve brže... posvuda grimase i nevolje. Mirisalo je na propast, i koji pakao pride.

Odlučio je da ode. Tamo gdje je Žurim... na mjesto gdje se nešto učiniti može.

***
Kad naiđeš na stegu... stani na nju s obje noge. Nemoj da ti stopa prelazi ivicu zapisa. Taj kamen ne trpi pomicanje.

Zasijeci but palca, samo ne nožem.

Tri kapi odaberi... neka dlan stoji ispružen.

Ako si uradio ovako kako ti kažem, nedugo potom će žurimski vjetar da se spusti do ruke. Obmotaće se oko tebe. Pod kožu će da se uvuče.
Osjetićeš prozirnu guju, i kako krv srče.
Neće uzeti više nego si ponudio. I nemoj da si se od straha sa stege pomjerio!
Potom će kamen da zasija... sa njega... sa tebe... od tebe će sjene da iskorače, budućnost što slijedi sa stege će da se svuče... A ti gledaj samo naprijed... ispred sebe.
Vidjećeš šta će od tebe da bude.
Toliko tebe... kako stoje ispred tebe... toliko njih, koliko ti je godina preostalo da živiš.
Tada možeš stegu da napustiš... i svaku sjenu dobro promotriš...
Imaćeš nekoliko trenutaka... Sa onih, s kojih se krv bude slivala, sa njima popričaj... saznaj kada te kakva teška nevolja čeka. I upamti... da ih sjutra nadmudriš i zaobiđeš.
***
Našao je stegu. Na istočnoj strani Malog Žurima. Odavno li ga je čekala.

Dvije noge u kameni krug. Slova drevnog jezika.
Svuda miris kalopera. Ugriz za but palca.
Tri kapi... udah, dlan osta da lebdi ispružen.
I huk. Jedar huk sa vrhova.
Siđe vjetar.
Sve se umrači.
Desilo se baš onako kako će se desiti.

Ipred njega, toliko njega. Toliko sjeni. Više od četrdeset... Znači, toliko ću još da živim.

Na nekoliko njih je vidio krv... možda, tri ili pet? Nije bio siguran.

Svako drugi bi odmah krenuo da sazna šta ga čeka...

„Gledaj naprijed!”

... i ispravi, kako bi pošao miran u konačni počinak.

Svako drugi... ali, on bi jedan. Okrenu se, pogleda unazad.

***
Iza njega, u mraku, na nekih desetak metara, stajaše blijeda sjenka.

Dječak, od jedva osam godina. Sa loknama i džepom punih klikera.

Tužnog, ali lijepog pogleda.

Tih i miran.

Stupi sa stege... krenu put njega.

Svaki korak, milion sjećanja.

Toliko želja... toliko snova... i toliko sitnih sječiva što prekinuše rijeku u rukavcima... Tačno je znao dane, sate, kada je odustajao od dotoka.

Spusti se na koljena.

Zagleda u pogled ispod bakarnih lasi od čuperka.

Rukama obgrli sjenu.

Reče: Oprosti što sam te izgubio.

Ugrli davni početak.

Dječak se uli u njega.

Ti si bio jedini vrijedan.

(Autor je književnik)

---