Piše: Milutin Mićović
Danas sam lovac koji može da bira zvjerku. Primjećujem i to, kao da zvjerčice same idu na cijev. Idu mufloni, kozorozi, lisice, jazavci, lakonogi zečevi, vuku se teške zmijurine, letuckaju neke ptičurine koje dosad nijesam ni vidio, kao da im nije do života. Kao da sam ušao u nečiji lovački zabran. Ne mogu preciznije da prepoznam mjesto, iskrsavaju prizori preda mnom kao u nekom čudnom snu. Nešto mi kaže da sam u Crnoj Gori, ali obreo sam se na mjesto na koje ranije nijesam bio. Kao da sam u nekom državnom zabranu, gdje ne samo da ima svih životinja, nego je mnogo onih koje nijesam nikad prije vidio, i koje mi izgledaju kao neki fantazmagorični prizori. Vidim da ovim zvjerkama nije do života, i to mijenja moju svijest. Kao da primjećuju moju pušku, s prezirom osvrnuh se na nju. One su pune smrti, i kao da jedva čekaju metak u čelo.
Kad nam jednom uđe crv sumnje u glavu, i pomislimo da ovaj svijet nije dovoljno realan, onda taj proces u našoj svijesti ide nekontrolisano. I ja već iznenađujem sebe, jer pomišljam da su ove potištene zvjerke u stvari prerušeni ljudi, koje je poživotinjio neljudski život na punom koritu i u sigurnoj zaštiti. Uz propisan program života, i propisano, ti ljudi, iz stanja nedostojnoga ljudskog života, vratili su se u najbliže životinje. Nije bilo teško izvršavati životinjske zadatke, ali bilo je teško u sebi gušiti nesrećnog čovjeka. Dakle, ono što je najteže padalo svakom jeste nositi se sa besmislom života, i trpjeti prezir svog gazde, na svaki nagovještaj da čovjek ima potrebu i da misli svojom glavom.
Ja sam sad čuo da je njihov gazda umro, i da su oni svi prepušteni sami sebi, prevratili se u najsrodnije životinje koje su duboko nosili u sebi. Tako već rade misli u meni, da i ne mislim da sam samo u Crnoj Gori, nego negdje u središtu poživotinjenog čovječanstva. Kad obuzmu takve misli i osjećanja, teško se oteti, a da čovjeka ne povuku na dno, gdje bi se mogao susresti sa globalnom slikom savremenog čovječanstva, i saznanjem da čovjek sve u svom životu čini da odustane od puta da postane čovjek, i da sve radi, i pod zastavom humanizma i demokratije, da ostane u životinji.
Ja sam nekad bio strasan lovac na svaku vrstu životinje, znajući da životinja hoće da onečovječi čovjeka. Jer životinje su u osnovi sklone kolektivizmu, čoporu i stadu i nekoj vrsti prirodnog komunizma. Samo i tada traže nekog pastira, nekog šefa stada, nekog urednika životinjskih programa. I slično.
Došla mi je u toj pustinji misao da je Crna Gora izgubila vladara, i da se njegovo stado raspuštilo, i prepustilo samo sebi, to jest depresiji i dezorijentaciji, ubilačkim mislima, srljanju u bespuće, tražeći svoju smrt. Živjeti godinama u takvoj opijenosti svojim gazdom, s malo pameti, i skoro bez ikakvih misli, no na punom koritu, ne može biti bez teških posledica. Sad se prvi entuzijazam pretvorio u depresiju. Nijesu oni toliko depresivni što više nemaju svog gazdu i pokrovitelja, nego što su uvidjeli da sada ne umiju da žive. Ne umiju da budu ljudi. Kako da budu ljudi kad je njihov gazda od njih zahtijevao da budu životinje, a ne ljudi. Ili, da budu – životinje u ljudskom obličju.
Crna Gora je sad u toj priči, koju će, moguće, rasplesti do prvog septembra!
(Autor je književnik)
”Kao da sam u nekom državnom zabranu, gdje ne samo da ima svih životinja, nego je mnogo onih koje nijesam nikad prije vidio, i koje mi izgledaju kao neki fantazmagorični prizori