Piše: Borivoje Ćetković
Ko se još sjeća 14. januara 1998. godine kada su na brutalan način razbijene demonstracije protiv inauguracije Mila Đukanovića za predsjednika Republike Crne Gore (na izborima koji su pokradeni), a predvodili su ih Momir Bulatović i prof. dr Božidar Bojović, čelnik Narodne stranke, dobro zna: po istom receptu svirepo se guše i suzbijaju pokušaji građana da se mirnim protestima, prkosom suprotstave nesnošljivoj diktaturi. Te hladne januarske noći centar grada, pa i šire područje, zasuti su bojnim otrovima, korišćene su tzv. šok-bombe (snažnom eksplozijom širile su strah kod demonstranata), upotrijebljeni su gumeni meci, a gradom su oklopni transporteri rastjerivali demonstrante. Nakon razbijenih demonstracija, uslijedila su hapšenja, zatvorske kazne za mnoge učesnike protesta i masovno otpuštanje s posla. Tadašnji ministar policije Filip Vujanović, i pored nekih njegovih afiniteta prema Beogradu (lične su prirode pa ih ne navodimo), odradio je posao kako treba – demonstranti su razjureni i stvoreni su uslovi za gospodarevo svečano ustoličenje na Cetinju. Filip je ubzo nagrađen premijerskom foteljom. Uostalom, da inauguracija, kojoj su prisustvovale mnoge zvanice, pa čak i oni kojima tamo nije bilo mjesto, prođe kako treba pobrinuo se i američki specijalni izaslanik za Balkan R. Gelbrad, koji je na putu za Tiranu prelijećući iznad Podgorice, zaprijetio Momiru Bulatoviću da njegove pristalice kojim slučajem ne budu ometale cetinjsku svečanost. To je bila 1998. godina, vrijeme potpune američke dominacije u svijetu i gospodareve pozicije marionete kojoj će zapadne gazde namijeniti značajnu ulogu u razbijanju SR Jugoslavije i rušenju Miloševića. Haos, i sve ovo što se dešava u Budvi, dio su scenarija pravljenog u vrhu režima, a izvođači su lokalni – čelnici budvanskog DPS-a. I ta politička igra je već viđena u Nikšiću, Podgorici (prilikom reizbora gradonačelnika Mugoše) – podmite se jedan ili više njih preletačevića, koji, naravno, to svoje prelijetanje dobro naplate. Cilj je partijske vrhuške da budvanski neredi, gurnu u stranu brojne korupcionaške afere DPS-a, pa i ovu poslednju („Koverta”) koju niko više ne pominje – u fokusu su protesti u Budvi, Podgorici, Nikšiću i drugim gradovima Crne Gore. Ako je gospodar krajem devedesetih „pošao u susret događajima”, danas 2020. godine ima potpuno nerealnu sliku stvarnosti – Amerika nije više hegemon u svijetu, a NATO je na umoru, preživljava tešku „koronarnu” krizu. Nekada (devedesetih) Crna Gora je bila „nepotopljivi nosač aviona”, a danas je tamo neka država poznata po kriminalu, korupciji i bezakonju.

Umjesto da se traže rješenja kako da se u turističkoj metropoli Crne Gore oživi turizam, Budva je ovih dana ličila na Istanbul u vrijeme prvomajskih demonstracija. Ne pominje se takođe ni teška socioekonomska situacija u društvu, još više pogoršana epidemijom korona virusa. Ključno pitanje je kako u Crnoj Gori izbjeći glad za ne mali broj građana, kako zaposliti ljude, kako oživjeti turizam, trgovinu, poljoprivredu, kako riješiti problem enormne zaduženosti države. U svom tridesetogodišnjem vladanju samodržac se dokazao kao vješt manipulator – režira sukobe sa opozicijom, vlada na naslijeđenim podjelama, produbljuje ih i izmišlja nove.

Po ugledu na političke elite u komšiluku (Srbija, Hrvatska) i naš suveren je raspisao parlamentarne i neke lokalne izbore za kraj avgusta, iako smo se ponovo latili maski – dakle, izbori mogu – litije ne mogu. Ima gospodar svoje oprobane scenarije: računa sa nejedinstvenom opozicijom, zatim sa stopostotnom izlaznošću svojih pristaša, kao i sa „izborenim tehnikama” koje su do sada davale rezultate. Vrijeme, ipak, ne radi za njega i njegovu diktaturu: odnos snaga u svijetu je promijenjen, dok je u zemlji teška socio-ekonomska situacija iz koje se izlaz ne vidi, i što je veoma bitno, građani se oslobađaju straha, masovno, sakuplanjem potpisa, pokazuju svoje nezadovoljstvo režimom, stiču se uslovi, da po ugledu na druge zemlje, pristupe samoorganizovanju i svoju sudbinu uzmu u svoje ruke. Vakat je više.

---

”Ako je gospodar krajem devedesetih „pošao u susret događajima”, danas 2020. godine ima potpuno nerealnu sliku stvarnosti