Piše: Milutin Mićović
Na koga će teža svijeta nego na hrišćane, i to na pravoslavne. Pravoslavci nose svoje muke uživo, dakle nose ih ljubavno. Na neki način, oni ljube muke, jer znaju da ih pretvaraju u nebeske napitke. I kroz taj aspekt još se vodi polemika između Sv. Grigorija Palame i čuvenog Kalabrijca. Voljeti, znači primati u sebe onog drugog. Pomiješati se sa njim, kao što se miješaju voda i alkohol. Braća katolici imaju malo drugačiji pristup – voljeti, znači ponajprije poštovati. Imati etičku religiju, za razliku od ove naše, egzistencijalne, radosne i – lude. (Često mi padne na pamet rečenica mog prijatelja, koji je govorio: Nije dovoljno da si pametan, ako malo nijesi i lud, džaba si pametan.) E, mi pravoslavci, smo, tu i tamo, pametni, ali smo tu i tamo, i ludi. A to Bogu zna da bude milije, nego da smo Solomuni. Jer da smo samo pametni mi bismo svi trebalo da se poubijamo. Kad izvedemo logičke zaključke, mi živimo u takvom porazu da normalna pamet tu ne može ostati u pameti.

Evo, uđoše Turci opet u Agios Sofios. A još svakom pravoslavcu zvone konjske potkovice u mozgu, od one 1453, kad su Turci na bijesnim atovima u nju ujahali. Šta je tada bilo s nesretnim pravoslavcima? Razbježali se iz carskog grada, iz središta svijeta. Tada im je opet jasno kazano da njihovo carstvo nije od ovoga svijeta. Umjesto grada, izabrali su pećine po bregovima i stijenama Kapadokije. A nijesu se ni tu zaustavili, došli su i do Srbije. Svima su pokazivali da grad za kojim žudimo nije ovozemaljski, nego nebeski grad – Uranopolis!

Naši komunisti u Crnoj Gori, potomci neobrezane loze pravoslavaca, kažu – živio, Erdogane, naš u nevolji brate. Ti nam tako pomažeš. Jerbo su ovi naši pravoslavci toliko digli glavu da ne poštuju naš grad, ni državu, ni vlast, nego kažu – mi smo zatočenici druge misli, nepisane poezije koja se direktno upisuje na nebo, nemojte da nam dosađujete sa zemaljskom logikom, koja ljude i narode priprema za udobnu smrt. Eto, takvi su naši ludaci, naši srpski pravoslavci, koji još kažu i da su pravi Crnogorci. Ovdje je neko lud – mi ili oni!? Mi nećemo da smo ludi, a njima ludilo više odgovara nego ova naša pamet. Zato ti hvala, Erdogane, biču svjetski. E i Njegoš te opisao prije sto pedeset godina, alal ti vjera novi Muhamede. Ludi i genijalni Njegoš sve je vidio. Prećutaćemo onaj njegov sramni stih: „Te Sofija za konjušku služi“. A nije za konjušku, nego za elitu Alahovu na zemlji, za izabranike Muhamedove. E pa da smo se i mi poturčili prije pet vjekova sad bismo bili na konju. Nadamo se da za ovo neće čuti Tramp, ovo su samo izrazi našeg poštovanja carskom turskom narodu, koji će i ovdje kod nas da podiže muslimanske centre, počev od Nemanjinog grada. Nijesmo ludi da ne znamo što radimo.

Ne bismo ovo sad ovako govorili naglas, ali su nam se naši pravoslavci popeli na glavu. Kažu i da su oni stvorili državu Crnu Goru. Još nam kažu – ona Crna Gora koju smo mi stvorili, s krstom i mačem, bila je država, narodna država, a ova koju vi pravite je država kriminala i lopova. Pa mogu li se trpjeti takvi ludaci, koji nas biju pravo u cik mozga? Kad smo mi u pitanju, kod njih nema pravoslavne milosti, i hrišćanskog praštanja. Moraćemo ih prepustiti pogromu, oluji, kao što je to uradila nekad carska vlast u Carigradu. Ko da ih trpi, kad nam kažu da mi ništa na bijelom svijetu ne znamo. To što se mi genijalno snalazimo u tamnim svjetovima, u evropskom i američkom podzemlju, stižemo i do Arabije, oni to ne cijene. Ne da ne cijene, nego preziru. Zato mi moramo da se obračunamo s našim pravoslavcima, kojima nikakva pamet ovog svijeta ne ide u glavu.

(Autor je književnik)

---

”Kad izvedemo logičke zaključke, mi živimo u takvom porazu da normalna pamet tu ne može ostati u pameti