- Autor: Masha Gessen

U poslednjem intervjuu koji je dao „Fox Newsu” Donald Tramp je odbio da se obaveže na priznavanje ishoda predsjedničkih izbora 2020. „Neću jednostavno pristati i reći da“, rekao je predsjednik. „Nisam to učinio ni prošli put“. (U oktobru 2016. je tvrdio da su izbori koje je na kraju dobio bili namješteni protiv njega.) Tramp zapravo nije rekao ništa novo, ali izgleda da se još nismo navikli na pomisao da živimo u zemlji u kojoj predsjednik može izgubiti izbore i odbiti da preda dužnost.

Lawrence Douglas, profesor prava na koledžu „Amherst”, prihvatio se zadatka da metodično promisli nešto što nam se čini nezamislivim. Rezultat je knjiga pod naslovom „Hoće li otići”? Tramp i dolazeći izborni slom 2020. Daglas polazi od onoga što predsjednik govori. „Njegov poraz još nije izvjestan“, piše Daglas, „ali znamo kako će reagovati ako bude poražen, naročito ako razlika bude mala. Jednostavno će odbiti da prizna rezultat.“

Daglas tvrdi da Trampova očevidna riješenost da ostane na funkciji, bez obzira na volju birača, zapravo i nije najprimjereniji indikator štete koju je napravio i moći koju je stekao. Daglas piše: „Neki moćniji autoritarni vladar ne bi dopustio da se nađe u ovakvoj situaciji i dosad bi već toliko korumpirao čitav proces da bi izgledi za izborni poraz bili praktično eliminisani“. Prema standardima autokrata s dužim stažom, Trampova kontrola nad polugama vlasti ipak je ograničena, baš kao i njegov kontakt sa stvarnošću. Ali sistem vlasti koji sada preotima nema ugrađene mehanizme zaštite od ove vrste napada. „Naš Ustav ne osigurava mirnodopski prenos vlasti, već ga pretpostavlja i podrazumijeva“, kaže Daglas. Što je još gore, osobena institucija elektorskih kolegijuma koja odvaja volju birača od ishoda izbora prosto vapi za zloupotrebama.

U izbornim krizama u prošlosti politički lideri su činili sve što je potrebno da se kriza prevaziđe i bili spremni i da odstupe da bi osigurali miran prenos vlasti. Da navedemo relativno svjež i bolan primjer, kada je Vrhovni sud donio odluku da se novo prebrojavanje glasova na Floridi u decembru 2000. obustavi da bi se kriza najzad okončala. Al Gor nije bio dužan da to prihvati. Daglas detaljno opisuje ustavna sredstva koja bi Gor imao na raspolaganju da je odlučio da ipak pokuša da dokaže pobjedu. Međutim, iako je osvojio većinu ukupnog broja glasova, smatrao je da je važnije spriječiti dalju eskalaciju izborne krize. Predsjednički izbori 1800. i 1876. takođe su završeni kompromisom, u duhu Ustava, zajedništva i dobre volje. Ali to nisu vrijednosti do kojih Tramp drži. Za ovaj slučaj bitan element tih presedana nisu postignuti kompromisi, već sukobi koji su im prethodili: nejasnih izbornih rezultata je već bilo i još će ih biti.

Daglas razrađuje tri detaljna scenarija koje je naslovio kao katastrofu 1, katastrofu 2 i katastrofu 3. U prvoj verziji, Tramp je dobio pet miliona glasova manje od Bajdena, ali javnost očekuje da će mu pobjedu osigurati elektorski kolegijumi – sve dok se republikanski elektori u Pensilvaniji ne predomisle i glas daju Mitu Romniju Daglas, koji je napisao i dva romana, zamišlja haos koji bi u tom slučaju nastao, sve do sadržine Trampovih tvitova („LAŽ u Pensilvaniji! IZDAJNIČKI elektori pokušavaju da PREVARE američki narod“) i naljepnice „Vjerni, a ne nevjerni“ za one koji podržavaju otpadničke elektore.

U drugom scenariju, hakeri na dan izbora ruše elektrodistributivni sistem u Detroitu. Veći dio grada je bez struje dobar dio dana i zato glasovi nisu prebrojani. Ishod glasanja u Mičigenu, pa tako i u čitavoj zemlji, ostaje nepoznat. Demokrate zahtijevaju ponavljanje glasanja, u čemu im se pridružuje gradonačelnik Detroita. Tramp tvituje: „DETROIT neće dobiti novo glasanje jer TUPAVI gradonačelnik NIJE SPOSOBAN DA ORGANIZUJE IZBORE!“ Novo glasanje se ipak sprovodi i, uprkos očekivanjima, Vrhovni sud priznaje dobijeni rezultat – ali ne i Donald Tramp.

U trećem scenariju, izborna drama se razvija sporo i traje dugo. Na dan izbora „Fox News” objavljuje da je Tramp dobio većinu, ali pošto je ovog puta mnogo Amerikanaca glasalo poštom, s pristizanjem njihovih glasova rezultat počinje da se mijenja, da bi se na kraju pokazalo da su Amerikanci ipak izabrali Bajdena. Međutim, postupak brojanja i evidentiranja glasova pristiglih poštom je spor, toliko da u nekim državama nije moguće obraditi i dostaviti glasove u propisanom roku. Tako iz tri države stižu po dva kontradiktorna izvještaja o rezultatima koje su verifikovale različite agencije: u prvoj grupi izvještaja poštovan je rok za predaju rezultata, dok je u drugoj prioritet bio na stvarnom broju ukupno pristiglih glasova. U prvom slučaju pobjednik je Tramp, u drugom Bajden.

Zastrašujuća ljepota Daglasovih scenarija je u tome što za svaki od njih postoje istorijski presedani. Već je bilo odmetnutih elektora. Rusija je koristila usluge hakera da se umiješa u američki izborni proces i obarala je digitalnu infrastrukturu u drugim zemljama da bi demonstrirala dominaciju: u Ukrajini 2015, u Gruziji 2008. i u Estoniji 2007. Neke države su ponavljale glasanje i to je po pravilu veoma dugo trajalo. Događalo se i da države dostavljaju izvještaje sa kontradiktornim rezultatima – 1876. godine to su učinile tri države, baš kao u Daglasovom scenariju.

Šta će biti dalje? Znamo da Tramp krizu neće riješiti, već pogoršati. Ustav podrazumijeva postojanje dobre volje svih učesnika, a zakoni koji se odnose na izborne rezultate veoma su neodređeni. U svakom od Daglasovih scenarija Tramp će i dalje smatrati da je predsjednik, iako je Bajden možda pobjednik u izbornoj trci. Prema Ustavu, ukoliko rezultate predsjedničkih izbora nije moguće proglasiti, za vršioca dužnosti predsjednika proglašava se predsjedavajući Predstavničkog doma. Daglas zamišlja situaciju u kojoj Nensi Pelosi polaže zakletvu pred predsjednikom Vrhovnog suda Džonom Robertsom, dok Tramp čini isto pred sudijom Vrhovnog suda Clarenceom Thomasom. U drugom scenariju nema polaganja zakletvi, ali i Tramp i Bajden i/ili Pelosi polažu pravo na predsjedničku funkciju. Pošto Amerikanci više ne žive u istoj stvarnosti, različiti Amerikanci će dobiti različite predsjednike. Za to vrijeme Tramp svojim tvitovima podstiče nasilne sukobe. „Ne smijemo zaboraviti“, piše Daglas, „da u ovoj zemlji ima mnogo oružja i da je uglavnom koncentrisano u rukama najvatrenijih i najnervoznijih Trampovih pristalica.“

„Može li se ova kriza spriječiti?“, pita se Daglas. Odgovor koji nudi ne daje mnogo povoda za optimizam. Pretpostavimo da izbori ne proizvedu veliku krizu. (Pred kraj Daglasove knjige takvo očekivanje izgleda naivno.) Pretpostavimo da Bajden pobijedi. „Najviše i najbolje što poslije izbornog poraza možemo očekivati od Trampa jeste nadureno samosažaljevanje i konačno prihvatanje izbornog rezultata“, piše Daglas. Ako ode – što bi zahtijevalo zaista ubjedljiv poraz – Tramp će sigurno glumiti žrtvu i kriviti „duboku državu“ i nedokumentovane imigrante, a odlazak će vjerovatno otezati i odlagati. Tužno finale njegovog mandata, ako mu dođe kraj, sigurno će donijeti još mnogo sukoba i zle volje. Neće biti regularnog prenosa i konstruktivne tranzicije – što je katastrofalna perspektiva usred pandemije i duboke recesije, i još jedan udarac našim predstavama o tome kako bi izbori i vršenje vlasti morali da funkcionišu.

To je najbolji mogući scenario. U najgorem slučaju, kao što tri Daglasova katastrofična scenarija pokazuju, ako razlika bude neznatna ili rezultat bude osporen, moglo bi doći do implozije ustavnog poretka i eksplozije nasilja. „To bi za Ameriku bila veća katastrofa nego Trampova pobjeda“, zaključuje Daglas. Što je strašan i sasvim ispravan zaključak.

Peščanik.net

---