- Piše: mr Nikolina Đurović

Ljetnji mjeseci i ljetnji raspust za prosvjetnog radnika predstavljaju i njegov ljetnji odmor, ove školske godine uistinu jedva dočekan, usled pandemije virusa korona i novonastalih – „elektronskih školskih obaveza”. S preuzimanjem rešenja o korišćenju godišnjeg odmora, prosvjetni radnik otpočinje svoj nikada potrebniji, godišnji odmor. Pred njim je nešto više od mjesec neradnih dana, a kako će ih organizovati, na šta ih upotrijebiti, njegova je lična volja. Odabirom pasivnog odmora, apsolutne dokolice i nerazmišljanja, prosvjetni radnik može učiniti dobro sebi, tako što će „isprazniti” svoj um, resetovati ga, da bi ga u septembru, ili krajem avgusta ponovo uključio – restartovao (za prosvjetnog radnika svaki septembar je re-start). Odabirom, pak, aktivnog odmora i relativne dokolice, koji ipak neće isključiti svaku radnu aktivnost ili razmišljanje, prosvjetni radnik može učiniti još veće dobro sebi, a ponajveće dobro svojim đacima, koji pretpostavimo, nakon mladalačkog, apsolutnog odmora tokom ljetnjih dana, u septembru su svojevrsna tabula rasa, željna znanja. Naime, takvo dobro ne-pasiviziranog profesora, i u danima ljetnjeg odmora, sastoji se u njegovom preduzimljivom duhu, da sebe učini edukovanijim, plemenitijim, uzornijim, putem novog iskustva ili saznanja. Jer, jedan od nedostataka profesorskog esnafa jeste repetitivnost posla, koja se ogleda u repeticiji određenih i ograničenih znanja. U arhetipskom i genetskom kôdu ljudskog roda je svaka vrsta rasta, naročito ona koja se odnosi na uvećanje postojećih znanja (non progredi est regredi). Takva vrsta napretka naročito je imperativna kod repetitivnih profesija, koje, da bi izbjegle svaku vrstu „okoštavanja”, moraju nužno proširivati sopstvena znanja. Neproširivanjem sopstvenih saznanja, rizukuje se „atrofična profesorska profesija”, bez poleta i entuzijazma. O potrebnosti refresha u svim oblastima interesovanja uvjerava i rečenica Antoni de Mela: „Ne možete voljeti ono što više ne vidite svježe, ne možete voljeti ono što neprekidno ne otkrivate kao novo”. Slijedeći ideju o progresivnom predavaču, širokog spektra interesovanja, baš ovih dana ljetnjeg, pasivno–aktivnog odmora, pod ruku se našla knjiga „Razvitak školstva u Podgorici”, prosvjetnog radnika Vasilija Filipovića. Istaknuti prosvjetni radnik 20. vijeka, ponudio je sažetu retrospektivu školstva, počev od Njegoševih dana. Temelje redovnom školstvu u Crnoj Gori postavio je Petar II Petrović Njegoš, osnivanjem prve osnovne škole na Cetinju 1834. godine. Kako se navodi: „U ovoj školi skupljala su se djeca iz sve Crne Gore da se školuju, i uglavnom, učila su: čitati, pisati i Bogu se moliti, što je bila i zadaća te škole”. Takav model, prevashodno religioznog vaspitanja i obrazovanja, opravdavao je religioznu etimologiju ključnih riječi u vaspitno–obrazovnom procesu prema kojoj je „vaspitan” – sav nahranjen Bogom, Božjom svjetlošću, a „obrazovan” – onaj koji ima obraza, bogolik. Da je prosvjeta bila neraskidivi dio svetosti, pokazuje i naziv Ministarstva prosvjete iz tog perioda, kada se za školsku 1907/‘08. godinu pominje Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, a kasnije i Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela. Kao naročit doprinos neraskidivosti prosvjete i svetosti svjedoči i izgradnja današnje zgrade Gimnazije u Podgorici, za koju je kamen temeljac simbolično postavljen na Vidovdan, 1921. godine. Nakon Berlinskog kongresa, 1878. godine, cilj nastave je bio „đake naučiti čitati, pisati i nešto računati”, prosvjeta je sve udaljenija od „Bogu se moliti”. Danas, ta stavka je istrijebljena a škola sekularizovana. Postavlja se pitanje da li je moguć potpuni zaborav i da li je progres otklon od tradicijâ? Nije moguća potpuna detradicionalizacija, jer će đake savremenike na to podsjetiti „svetionici i svjedoci tradicijâ”. Dok nakon odgledane prikladne predstave u KIC-u „Budo Tomović” zakorače ulicom Vaka Đurovića ka velelepnom zdanju Gimnazije „Slobodan Škerović”, mogu se zapitati šta je otrglo zaboravu sva ta znana imena. Dobiće odgovor u istorijskim naukama. To su bili „đaci naprednjaci”, slobodarskog duha i revolucionarnog karaktera. To su bili idejni tvorci, u borbi protiv okupatora. Istinske luče sjajne... A da li su današnji đaci „đaci naprednjaci”? Dakako da ima đaka naprednih i lučâ sjajnih, statistika kaže i lučâ brojnih. No, da li su sve brojne luče nužno i luče sjajne?! Pitanje je motivacije. Vođen spoljašnjom motivacijom, prosječni učenik za jedinu motivaciju priznaje ocjenu (tolerabilna je učenička, ali ne i roditeljska nedozrelost). Jer, takva motivacija postaje „kalkulacija”, te od svih zadataka negdašnje nastave, ostaje samo „računica”. S „računice” preći na više, unutrašnje motivacije, početak je školske (r) evolucije! U suprotnom, biće mnogo lučâ (luce – ital. svjetlost) bez svjetlosti. I biće mnogo pitanja, da li je zlato sve što sija, da li je luce tutto ciò che luccica...