- Piše: Milisav S. Popović

Ogroman dio broda, sonda s prikopčanim modulima, držala je stabilnu poziciju nadomak Encelada – Saturnovog mjeseca. Sa matične stanice (udaljene desetak kilometara) pratili su životne parametre majmunice u toj masivnoj mašineriji. Prošlo je više od 48 časova i sve je izgledalo normalno. Misija od četiri člana posade, spremala se da glajdom priđe sondi, i započne istraživanje najblistavijeg od svih prirodnih satelita.



* * *

Čim su ušli u raskopčani dio stanice – provjerili su nivo zračenja. Nije prelazio zeleni graduator (linije su mirovale). Iako su skoro zašli u gravitaciono polje mjeseca, niti jedan preokupacioni detalj nije narušen.

– Potvrđujem ulazak... – glavna naučnica izgovori u mikrofon –...Započinjemo proces dekompresije i skidanje skafandera.

– Primljeno... – glas kolege sa stanice – Provjerite habitalni dio.

Prvo je, iz dekompresione ćelije, izašla ona, pa na svaka tri minuta ostalo troje. Takva je bila procedura. Dok su svi došli do glavne prostorije, ona se već vratila iz obilaska sonde namještajući naočari na orošen nos.

– Majmunica je sasvim OK – osmijehnu se – Obradovala se kad me vidjela.

– Ja ću da se pobrinem oko rotacije... – Rus, od nekih pedesetak ljeta, izgovori i ode planiranim zadacima.

Ostalo dvoje, naučnici iz Belgije i Njemačke, preuzeše pripreme oko stavljanja u pogon glavnog kompjutera. Misija posmatranja Encelada je mogla da otpočne.



* * *

Ti čudni valovi sa zaleđenog mjeseca, koji su na prvo mjesto zahtijevali opreznost i etapni pristup, izgleda da nisu nosili nikakvu opasnost. Ponavljali su se u pravilnim razmacima, i gubili bi se na nekih stotinak metara nakon sonde. Domet im nije bio dalek, ali, neobičnost fenomena je činila da ostane budna i netremice posmatra tog nebeskog diva.

Šta to odašilješ?

Na kraju je zamišljena usnila.



* * *

Probudi je oštar bol u očima. Nije spavala ni dva sata. I dok je tražila naočari, nelagoda prestade. Primijeti da joj stakla smetaju – pogleda kroz prozor, Encelad joj se učini čistijim. Vidjela je svaki detalj na njegovoj površini. Potrča do glavne prostorije i pozva kolege... Sve oko nje je izgledalo precizno jasno. Vidjela je stvari koje ni savršen vid ne bi mogao da registruje.

A onda je počelo...



* * *

Dok im je objašnjavala, osjeti jačinu kroz kičmu... snaga je kuljala krvotokom. Nakon pola sata, mogla je jasno da čuje njihove misli... kroz sat vremena je shvatila da ima moć da pomjera stvari bez dodira. Osmice koje je davno povadila, iznikoše – čitav red zuba dobi na sjaju. Koža se zategnu, kosa progusti... Osjeti da je stežu cipele. Naočigled njih je izrasla nekih dvadesetak centimetara. Od sitne osobe, formira se umlađena, visoka žena savršenih proporcija.

Mora... mora da je od valova sa Encelada.

No, isto se dešavalo i sa ostalima. Sa malim zakašnjenjem, doduše.

Promjene su u fluksovima... – shvati – Tačno kako smo ulazili i bili izloženi.

Postajali su svemoćni.

Četiri astronauta, do maloprije obični ljudski stvorovi, počeli su da isijavaju silom.

Ona je bila u prednosti... blagoj... ali dovoljno velikoj da spozna šta... tačnije, „KO” postaje.

Um joj nikad nije radio bolje... sveukupnije... shvatala je sve, sve što može da se shvati... Od čestice do svemira. Od svrhe nad svrhama. Vidjela je daleke planete... osjećala život koji buja u dalekim djelovima sazvježđa... Bila je potpuna. I mnogo više od toga.

Osmijehnu se... ali na tren je ucrni briga.

Ne smijem im dozvoliti. Moram biti jedina!

I dok su ostali bili u zanosu moći koju su gutali... Stegnu pesnice i grdnu silu pomisli...

Posmatrala je kako se u kricima grče i skupljaju. Dok od guka mesa nisu postali prah.

Zabaci kosu i zadovoljno shvati da joj kiseonik nije više potreban.

Ništa od toga što je činilo čovjekom nije više bilo od značaja... svakim trenom je postajala božanskija. Coknu noktom o prozor i reče tihom mjesecu - Hvala ti!

Znala je šta treba sledeće da uradi... Povratak na stanicu, i sve ih ubiti.

Niko ne smije o izvoru da sazna. A kad dođe na Zemlju... Biće moja! Čitav svemir će biti moj nakon toga!

Odlebdi iz sonde, krenu da klizi kroz kosmos do stanice, no nešto je nježno dodirnu do kose.

I dok se u užasnuta korila i skorčavala u plamenovima... majmunica joj šapnu.

– Dušo, dozvoli... bila sam prva.

(Autor je književnik)

---