Piše: Milutin Mićović
– Kako si?
–Ne znam. Danas ne mogu ni da znam kako sam. Kako sam mogu ti reći tek sjutra.
–Šta ima da ne znaš? Ako si danas dobro, bićeš i sjutra i preksjutra!
–E kod mene nije tako. Meni sve zavisi od sjutra! Jer ću sjutra znati jesam li dobro ili nijesam. A danas je nemoguće. Ima dana kada se ništa ne zna!
–Ja nikad nijesam čekao sjutra da znam kako sam danas. Nikakvi spoljašnji rezultati nijesu određivali moje danas, pa makar to bio i zbir glasova mog naroda za državni parlament. Štaviše, živio sam skoro protivno svim spoljašnjim rezultatima. Otkad je zasvijetlio moj unutrašnji rezultat relativizovao sam sve spoljašnje rezultate. Čak su mi često negativni i porazni spoljašnji rezultati davali neočekivanu snagu, da sam se čudio šta mi se dešava i šta je tome uzrok? Pomišljao sam da takva snaga i lude radosti mogu da ubrzaju moju propast u realnom svijetu. Čovjek ne zna šta stoji iza naših raspoloženja i osjećanja. Nekad nas radosti pripremaju za tugu, nekad tuge za velike radosti.
Nije lako s ovim čovjekom razgovarati, vidim. Reklo bi se da ovo nema nikakve veze sa našim realnim životom, i posebno ne sa životom naroda, koji se jako uzburkao. Nema veze, kažem, ovaj razgovor, ali opet ima veze.
Evo, šta nam se dešava sa Crnom Gorom... Jedni pjevaju u režimskom horu, jer – postigla je zadivljujuće spoljašnje rezultate. Skočila je i odskočila, kako nikad nije u svojoj istoriji. Drugi, pak, kažu – što je više postizala te rezultate, sve je više stvarno propadala i unižavala ime čovjeka i naroda. Razdijelili su narod na dvoje, dijeleći mu jezik, crkvu, srce i um. Sad, šta je ovdje stvarno i na djelu? Da li Crna Gora raste ili propada? Da li ona postiže međunarodne uspjehe i istovremeno iznutra nestaje i briše samu sebe iz svoje istorije?!
Nije prvi put da razgovaram ovako s mojim prijateljem i njegove riječi koliko me iznutra obraduju toliko me i uplaše. Sagovornik od mene traži potpuno duhovno i intelektualno angažovanje. I kad bih htio malo da odmorim, on mi ne da.
Nastavlja – vidim, o jadu smo se svi zabavili u ovoj našoj Crnoj Gori – jedni zbog toga što nam budući dani mogu otvoriti takvu jamu da je ne bismo napunili svi mi zajedno da nas neko (a ima ko, javljaju se dobrovoljci) surva u jame državnim bagerima i utovarnim lopatama. I da još doda i naše crkve i naša groblja, i naše jaganjce, srne i košute, koji bi svojevoljno poskakali za nama. Drugi su se o jadu zabavili – ako opet ne dobiju vlast, morali bi da bježe kao niko, i više nego niko iz Crne Gore, a za njima bi krenule njihove sjenke, i njihove životinje, i njihove ptice grabljivice, da bi izgledalo da se Crna Gora dobrovoljno seli iz sebe.
Slušam mog sagovornika koji voli da čita apokaliptične tekstove. Ali, očito, njegove riječi nijesu samo uticaj apokaliptične literature, nego su to više slike i metafore naše stvarnosti. Više bih volio da su ovakve predstave samo pjesnička iluzija, nego da u njima išta ima stvarno. Ali, kad opet i opet promislim, vidim da su takve predstave stvarne, i više nego stvarne.
Neko je govorio o nepodnošljivosti stvarnosti, i da su lijepe predstave o realnom životu samo bijeg i neophodna anastezija od ubitačnog realnog svijeta i života. E, pa, kako god okrenemo, Crna Gora je raj za one koji vole da se muče mislima koje nemaju kraja. Opet čujem
Dostojevskog: „ Preširok je čovjek, trebalo bi ga suziti“: Jedan koji sluša razgovor mog prijatelja i mene, dobaci nam uzgred: „Ma šta toliko boljoglavite. Skinite
Mila Đukanovića s vlasti, i sve ste te vaše `velike` misli riješili“.
Jedno je istina, kaže mi sagovornik: O Đukanoviću će se poslije ovih izbora govoriti manje, ili više. Ako se bude govorilo manje, tada ćemo malo bolje sagledati naš život i našu Crnu Goru. A ako budemo govorili više, tada ćemo još manje sebe vidjeti, i sve stvari u Crnoj nam Gori biće crnje i gore. Daj Bože zdravlja, pa da bude ovo prvo!
(Autor je književnik)
”Čovjek ne zna šta stoji iza naših raspoloženja i osjećanja. Nekad nas radosti pripremaju za tugu, nekad tuge za velike radosti
)){kind=small}
