-Piše: Vojislav Bulatović

Opet nešto „istorijsko” potresa Crnu Goru. Na našoj društveno-političkoj sceni izvršena je smjena nosilaca vlasti nakon tri decenije. S vlasti je uklonjena najjača stranka u ovom tranzicijskom periodu. Sjetimo se, ona je preuzela fotelje SK posredstvom jednog narodnog bunta („događanje naroda”) pod parolom antibirokratske revolucije. Na njenom predvodničkom vrhu bijaše sve sami cvijet mladosti (Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, Miodrag Lekić). „Sudbina” je htjela da je samo Milo Đukanović zadržao lidersku poziciju do sada u ovoj stranci i u vlasti kao predsjednik Crne Gore. Važno je napomenuti da je s vlasti otišla u opoziciju jedna socijalistička stranka koja je u početku vladanja nastojala da se dopadne „radnom narodu” parolama i pričama sa socijalističkim sjajem (u toj fazi njena identitetsko-nacionalna platforma nije bila upitna). Kako je vrijeme odmicalo, kako je jugoslovenska kriza rješavana „nacionalnim samoopredjeljenjem do otcjepljenja” (s ratom ili bez rata), a kulminirala stvaranjem nacionalnih država, tako je i ova partija mijenjala svoje zadatke i ciljeve. Državu je „obnovila” i učvrstila njen međunarodni položaj, „naciju uspravila”, istina, uz stalno testiranje koja masa nacionalnih (etničkih) Crnogoraca je podržava. S ovim pitanjem (uz dosta identitetskih) izašla je i na ove izbore. I izgubila ih! Za „dlaku” (!) a za utjehu, i dalje je najjača stranka.

Neki analitičari i slobodni „komentatori” u građanstvu misle da je i ova revolucija (revolucija sa „vrha olovke”, u glasačkoj kutiji) počela u januaru kao i ona kojom je DPS započeo svoju eru vladanja. U januaru su Crnu Goru preplavile litije zbog spornog zakona pa su taj mjesec neki u šali zvali litijum. U tome ima istine, ali i ovdje se „događao narod”, jer su se akumulirale razne nedaće u njegovom egzistencijalnom nivou življenja. Vjerovatno je vjersko i nacionalno razvrstavanje pokrenulo i one birače indiferentne na političke procese da uzmu olovku i saopšte svoju poruku u glasačkoj kutiji.

Za razliku od ranijih izbora, na ovim izborima raspršena moć političke gerile je objedinjena, u tri relevantne snage koje su bez mnogo buke i treske po gradovima (zbog prijetnje korone) pobijedile „tvrd orah”. Pobjeda je izvojevana bez mnogo novca, mirnim glasom politički sazrelog naroda, kako to ocjenjuju analitičari. U tom smislu, taj evolucioni skok biračkog tijela zaslužuje pažnju analitičara. Lično mislim da bi 30. avgust trebalo zapisati kao dan glasačke kutije i to s razlogom, jer smo tog dana „vratili suverenitet građaninu”, kako se izrazio mladi lider Dritan Abazović kao predstavnik čvrste i čiste građanske opcije. A bilo je, u dugom periodu sučeljavanja sa nosiocima vlasti, mnogo testiranja strpljenja, izdržljivosti i poslušnosti, što je povremeno prijetilo narušavanju minimuma ravnoteže građanskog poretka. Sve je to, ipak, neka škola demokratije!

Mada je Demokratski front pod svojom firmom okupio najveći broj političkih subjekata i osvojio najveći broj mandata, sa novim i javnosti nepoznatim nosiocem liste, pažnju javnosti najviše su privlačila dvojica mladih lidera, Bečić i Abazović, koji su svaki na svoj način, građanima čestitali građansku slobodu, jer su u svojoj predizbornoj kampanji nastupali sa stavovima da je građanska sloboda paralisana a država stavljena pod kontrolu vladajuće partije, što je sve više udaljavalo od cilja da bude „javni servis” slobodnih građana. Svi su izgledi da im građani vjeruju i da očekuju od njih da ostanu dosledni u borbi za svoje ideje. Mladost, polet i volja su njihove prednosti u odnosu na iskustvo i oprez starijih političara. Nosilac liste Demokratskog fronta Zdravko Krivokapić, s timom iskusnih političara koji su na borbenim položajima odavno, nije pokazivao znake bilo kakve zlovolje što mladost ponekad ispred njega „istrčava”: A već sjutra, moraće se u političkoj praksi sučeliti s dosadašnjom vladajućom pozicijom koja je jaka i vješta u postavljanju zamki i političkom nadigravanju. Biće naš parlament i pun i zanimljiva arena, ni nalik onom iz spornog mandata 2016–2020. Nova vlada neće biti jednopartijsko mezimče. Nju čeka i Sizifov posao depolitizacije! Ovdje se korijeni političke dominacije u svim oblastima podržavaju još od vremena komunističke vlasti kada je partija imala svoju bazu po radnom (!) i teritorijalnom principu. Vrijeme je da se iz sfere rada i zapošljavanja uklone politički filteri a da u državnom aparatu i javnom sektoru profesionalna etika i kompetencija ima prioritet nad političkom podobnošću čime bi se izbjegle štetne čistke zbog promjene vlasti. Država mora imati sposobnu i odgovornu a ne podobnu birokratiju. Optužbe zbog blokada institucija pravne države traju već dugo (partitokratija, korupcija, privatizacija i sl.). Građanska sloboda je nezamisliva bez napretka u toj oblasti.

„Narode, uzmi svoju slobodu!”, uzvikivali su lideri prilikom proglašenja pobjede. To će baš teško biti. To zasad ima sjaj utopije! Odnosi između građana i institucija nigdje nisu na željenom (normativnom) nivou, ali postoje visoki standardi kojima treba težiti.

---