-Piše: Vojislav Bulatović
Opet nešto „istorijsko” potresa Crnu Goru. Na našoj društveno-političkoj sceni izvršena je smjena nosilaca vlasti nakon tri decenije. S vlasti je uklonjena najjača stranka u ovom tranzicijskom periodu. Sjetimo se, ona je preuzela fotelje SK posredstvom jednog narodnog bunta („događanje naroda”) pod parolom antibirokratske revolucije. Na njenom predvodničkom vrhu bijaše sve sami cvijet mladosti (
Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, Miodrag Lekić). „Sudbina” je htjela da je samo Milo Đukanović zadržao lidersku poziciju do sada u ovoj stranci i u vlasti kao predsjednik Crne Gore. Važno je napomenuti da je s vlasti otišla u opoziciju jedna socijalistička stranka koja je u početku vladanja nastojala da se dopadne „radnom narodu” parolama i pričama sa socijalističkim sjajem (u toj fazi njena identitetsko-nacionalna platforma nije bila upitna). Kako je vrijeme odmicalo, kako je jugoslovenska kriza rješavana „nacionalnim samoopredjeljenjem do otcjepljenja” (s ratom ili bez rata), a kulminirala stvaranjem nacionalnih država, tako je i ova partija mijenjala svoje zadatke i ciljeve. Državu je „obnovila” i učvrstila njen međunarodni položaj, „naciju uspravila”, istina, uz stalno testiranje koja masa nacionalnih (etničkih) Crnogoraca je podržava. S ovim pitanjem (uz dosta identitetskih) izašla je i na ove izbore. I izgubila ih! Za „dlaku” (!) a za utjehu, i dalje je najjača stranka.
Neki analitičari i slobodni „komentatori” u građanstvu misle da je i ova revolucija (revolucija sa „vrha olovke”, u glasačkoj kutiji) počela u januaru kao i ona kojom je DPS započeo svoju eru vladanja. U januaru su Crnu Goru preplavile litije zbog spornog zakona pa su taj mjesec neki u šali zvali litijum. U tome ima istine, ali i ovdje se „događao narod”, jer su se akumulirale razne nedaće u njegovom egzistencijalnom nivou življenja. Vjerovatno je vjersko i nacionalno razvrstavanje pokrenulo i one birače indiferentne na političke procese da uzmu olovku i saopšte svoju poruku u glasačkoj kutiji.
Za razliku od ranijih izbora, na ovim izborima raspršena moć političke gerile je objedinjena, u tri relevantne snage koje su bez mnogo buke i treske po gradovima (zbog prijetnje korone) pobijedile „tvrd orah”. Pobjeda je izvojevana bez mnogo novca, mirnim glasom politički sazrelog naroda, kako to ocjenjuju analitičari. U tom smislu, taj evolucioni skok biračkog tijela zaslužuje pažnju analitičara. Lično mislim da bi 30. avgust trebalo zapisati kao dan glasačke kutije i to s razlogom, jer smo tog dana „vratili suverenitet građaninu”, kako se izrazio mladi lider
Dritan Abazović kao predstavnik čvrste i čiste građanske opcije. A bilo je, u dugom periodu sučeljavanja sa nosiocima vlasti, mnogo testiranja strpljenja, izdržljivosti i poslušnosti, što je povremeno prijetilo narušavanju minimuma ravnoteže građanskog poretka. Sve je to, ipak, neka škola demokratije!
Mada je Demokratski front pod svojom firmom okupio najveći broj političkih subjekata i osvojio najveći broj mandata, sa novim i javnosti nepoznatim nosiocem liste, pažnju javnosti najviše su privlačila dvojica mladih lidera, Bečić i Abazović, koji su svaki na svoj način, građanima čestitali građansku slobodu, jer su u svojoj predizbornoj kampanji nastupali sa stavovima da je građanska sloboda paralisana a država stavljena pod kontrolu vladajuće partije, što je sve više udaljavalo od cilja da bude „javni servis” slobodnih građana. Svi su izgledi da im građani vjeruju i da očekuju od njih da ostanu dosledni u borbi za svoje ideje. Mladost, polet i volja su njihove prednosti u odnosu na iskustvo i oprez starijih političara. Nosilac liste Demokratskog fronta
Zdravko Krivokapić, s timom iskusnih političara koji su na borbenim položajima odavno, nije pokazivao znake bilo kakve zlovolje što mladost ponekad ispred njega „istrčava”: A već sjutra, moraće se u političkoj praksi sučeliti s dosadašnjom vladajućom pozicijom koja je jaka i vješta u postavljanju zamki i političkom nadigravanju. Biće naš parlament i pun i zanimljiva arena, ni nalik onom iz spornog mandata 2016–2020. Nova vlada neće biti jednopartijsko mezimče. Nju čeka i Sizifov posao depolitizacije! Ovdje se korijeni političke dominacije u svim oblastima podržavaju još od vremena komunističke vlasti kada je partija imala svoju bazu po radnom (!) i teritorijalnom principu. Vrijeme je da se iz sfere rada i zapošljavanja uklone politički filteri a da u državnom aparatu i javnom sektoru profesionalna etika i kompetencija ima prioritet nad političkom podobnošću čime bi se izbjegle štetne čistke zbog promjene vlasti. Država mora imati sposobnu i odgovornu a ne podobnu birokratiju. Optužbe zbog blokada institucija pravne države traju već dugo (partitokratija, korupcija, privatizacija i sl.). Građanska sloboda je nezamisliva bez napretka u toj oblasti.
„Narode, uzmi svoju slobodu!”, uzvikivali su lideri prilikom proglašenja pobjede. To će baš teško biti. To zasad ima sjaj utopije! Odnosi između građana i institucija nigdje nisu na željenom (normativnom) nivou, ali postoje visoki standardi kojima treba težiti.