-Piše: Milisav S. Popović
Ovo se zapravo dogodilo krajem avgusta 2017. godine. I, bogami, izdržao sam neko vrijeme da je ne stavim na papir i ispričam svima... Kada je kolumna konačno objavljena u „Danu” – negdje početkom 2018. – vrlo brzo je postala jedan od najčitanijih tekstova na ovdašnjim prostorima. Januar je tada, zbilja, mirisao na ispunjene želje i brze zvijezde.
Mislim da je dobar momenat da vratim priču vama... zarad spokoja i finih načina... nadam se da ćete uživati.
* * *
– E,
Zoki?
– Hoće nešto
Marijana da te pita... a ne zna đe joj je telefon.
– Važi, daj...
– Halo!
Milisave, jesi li to ti?
– Nisam.
– Aj ne zezaj... u gužvi sam. Nešto sam htjela da te zamolim.
– Slušam
(pazi nešto... Marijana ne moli, prosto zatraži... i da ti, otprilike, dva minuta da to završiš)
– Gledaj... Imam dvoje drugara. Mladi su. Od avgusta su u Crnoj Gori. Došli su iz Beča i hoće da se vjenčaju u Rijeci Crnojevića.
– Dobro.
– Slučajno im pomenuh da te znam, pa se uzvrpoljili...
– Ovaj, dobro?
– Oni bi željeli da im ti napišeš zavjete. Bračne zavjete. Dogovoreno?
– Maki... polako. Kako kad ih ne poznajem?
– Aooo! A možeš, čoče, da pišeš o vanzemaljcima kao da ih gledaš svaki dan
– čuh Zokija u pozadini kako se smije – Sve ću ti ja lijepo objasniti.
– Slušam...
– On ima 26, ona 24 godine. On Srbin, ona Hrvatica. Čekaju bebu. Slatki oboje – ko med.
– Čekaju bebu?
– Aha. U martu, valjda. Trenutno su kod tetke u Nikšiću, pa će vjerovatno tamo dočekati prinovu... Podgorica eventualno.
– Jesi li im ti kuma?
– Ne... imaju zajedničkog kuma. Njegovog druga iz Sarajeva... Bio je kod njega u Beču. Pomogli mu da se snađe... Završio tamo fakultet – udahnu – Mili, znaš... ostali su bez majke.
– Ko, Maki?
– Obojica. I kum i mladoženja. Zbog toga su jako bliski... ko braća.
– Razumijem... –
i više nego što sam želio – A mlada?
– Sunce malo! Splićanka! Bila nam je na slavi... duša! Stomak do zuba! Poklonila joj ja ikonu Bogorodice.
– Znači, neka mala Jugoslavija.
– Rekoh ti ja!
– A što baš Rijeka Crnojevića?
– Potpuno su zaljubljeni u Crnu Goru. Tamo je zaprosio, tamo će i da se vjenčaju. Kum će nju čamcem da preveze do njega. Da je čeka na obali. Na mostu će biti čitanje zavjeta.
Nešto mi zape u grlu... počeh da rastem u širinu, duša mi dobi brze kilograme i rumene obraščiće.
– Alo, čuješ li me?
– Čujem, čujem... Važi, prihvatam. Vrlo rado prihvatam.
– Poslaću ti ja sad njihove slike. Čućete se vi... ali da ih prvo vidiš kakvi su. Med, velim ti – a onda smiri onaj njen brzi glas i navuče sloj šećera – Mili, volim te.
– Zna li Zoki?
– Pfff, i on te voli. Idem sad, pa javi kad završiš – a onda se povrati – Nemoj od ovoga kolumnu da napraviš!
– Ne brini, jadna! Neću.
* * *
Juče su se uzeli. On je u oči gledao i malo drhtavo ovo izgovorio:
„Ovdje su nekad izlivali barke za vile, pravili ih od bisera, a jedra od listova biturana. Sve koje su po svijetu hodile, odavde su pošle... samo bajku rodu ostavile. Poslije toliko vjekova, jedna se danas vratila. Meni u zagrljaj!
Od sada, pa za sva sjutra, bićeš moja vila od bisera, a ja... ako dozvoliš, tvoja jedra od biturana. Kud god pošli, da budemo skupa... s rukom u ruci, do nebeskog počinka. Da te ne dam, da me ne daš. Prihvataš li da te nosim u njedrima?”
Rekla je „Da!” –
i malo se isplakala.
Tako su
Lucija i
Bogdan postali „puna kuća”, a kum
Tarik na malom vjenčanju najveselija faca.
Sretoše se tu isti bog sa dva imena, na zemlji koja je nekada bila jedinstvena... a da bi priča bila potpuna, poslušaše me, pa se čula i „Sudbo moja” – divna, makedonska... kunem vam se, melem Jadranom zamirisa.
A ti bepče, dobrodošlo u ovaj ranjeni Raj! U svijet ćirilice i latinice. Na mjesto gdje i dim ima latice. Čuvaj ga i obnovi, molim te! Mi baš nismo znali najbolje...
(Autor je književnik)