-Piše: Nik Gašaj

Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, član 18, kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, član 9, utvrđuje se da svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Prema navedenim odredbama PGP i EK, svako ima pravo da svoja ubjeđenja ispoljava javno i privatno, sam ili u zajednici s drugima. Dakle, sloboda ispoljavanja ubjeđenja ima individualnu i kolektivnu dimenziju.

Zbog značaja vjerskih prava i sloboda, međunarodni instrumenti ulaze u pojedinosti. Oni kao primjere slobode ispoljavanja ubjeđenja navode bogosluženje, vjerske obrede, vjersku praksu i vjersku nastavu. Pritom se ne misli samo na vjerske ceremonije, nego i na običaje povezane s vjerom, kao što su na primjer pravila u vezi sa ishranom, odijevanjem, obilježavanjem raznih događaja u životu, korišćenjem posebnog jezika itd. U zaštićenu praksu spada i način vođenja vjerskih poslova, uključujući tu i izbor sveštenika i vjerskih poglavara. Što se tiče vjerskog organizovanja, u mnogim državama, pa i u većini evropskih zemalja (uz izuzetak Francuske), vjerske zajednice se moraju registrovati, s obzirom na to da država tako odlučuje o legalnom postojanju vjerskih zajednica.

U demokratskom društvu sloboda vjeroispovijesti sadrži pravo na ispoljavanje vjere, da se u slučaju postojanja više vjerskih zajednica u jednom društvu mogu ograničiti prava nekih od vjerskih zajednica radi jednakog poštovanja svačijih vjerskih uvjerenja, da država mora biti neutralna u slučaju spora između različitih vjerskih grupa i da ne treba da se miješa u unutrašnje poslove vjerske zajednice.

U državama kao što je Crna Gora, u kojima se grupe stanovništva međusobno razlikuju po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, po jeziku, etničkom porijeklu i sličnim „različitostima”, veoma je važno tražiti i naći društvene, političke, ustavne i zakonske modalitete za miran i plodan zajednički život i saradnju tih grupa. Vjerske zajednice, odnosno crkve i njihove najviše starješine, mogu u tome imati značajnu ulogu. O toj ulozi, tj. sklonosti i sposobnosti za saradnju sa onima koji se razlikuju možda bi trebalo da vode računa i oni koji biraju ili postavljaju vjerske starješine. Iskustvo s uspješnim konsocijacijama kazuje nam o važnosti prilagođavanja, kompromisa i tolerancije. Takvi primjeri su Švajcarska, Holandija, SAD i druge zemlje gdje je već davno uglavnom riješen problem vjerske netrpeljivosti i prevaziđeni su sukobi, iako ih je u određeno vrijeme bilo. SAD su i prva zemlja u kojoj je uvedeno načelo odvojenosti crkve od države.

Poznato je hrišćansko načelo na kojem bi se mogli na ljudski način regulisati svi odnosi među ljudima: „Sve što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima”. Ili, u popularnoj verziji zabrane: ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi čine. Kuran prihvata Hristovu postavku da ljudi treba da ljube bližnje kao same sebe. „Podajte svakom ono što ste dužni…”(akademik Vojislav Stanovčić). Inače, sociološka saznanja upućuju: „Poštuj svog komšiju ako želiš da budeš poštovan”. Ili kako to lijepo kaže Marko Miljanov: „Junaštvo je braniti sebe od drugog, ali je čojstvo braniti drugog od sebe”. Naravno, do velikih i plemenitih ideja nije lako ni doći, a u svakom slučaju još teže ih je i ostvariti. Za to je potrebna volja, moralna oprijedeljenost i istrajnost, odgovarajuće znanje, a kao prepreka stoje vlastoljublje, srebroljublje, gramzivost i ignorancija.

Ideja vladavine prava je jedna od temeljnih ideja tzv. zapadno-evopske civilizacije. Ta ideja je uzeta iz judejske tradicije (Mojsijevog Petoknjižja, odnosno Božjih zapovijesti) i posredstvom hrišćanstva i starijih ideja božanskog i prirodnog prava postala je jedna od važnih komponenti zapadno-evropske civilizacije u okviru koje se rodila i razvila i ideja čovjekovih prirodnih prava, pa onda i prava i slobode čovjeka.

Filozofska i teološka pretpostavka tzv. subjektivnih prirodnih prava bila je da ljudi kao razumna bića mogu obezbijediti mir i zajednički život ukoliko uzajamno poštuju prirodna (tj. razumom shvaćena i prihvaćena kao za sve jednaka) prava. Veliki teoretičar tolerancije i demokratije, Džon Lok, ta je prava sveo na četiri: na život, tijelo, slobodu i svojinu.

Moderna teorija vladavine prava podrazumijeva pomenuta ljudska prava, pa mora uključiti i relativno racionalan i stabilan pravni sistem, korpus tzv. subjektivnih prava i sloboda građana, izvjestan minimum kolektivnih prava manjina, kao i ustavno-pravne, institucionalne i druge garancije i uslove. Od uslova, od kojih zavisi i ostvarivanje vladavine prava i kvalitet suživota etnonacionalnih manjina, svakako se mora imati na umu liberalna politička kultura (tolerancija), socijalni i politički, pa kada govorimo o ulozi vjera i crkava, i vjerski pluralizam i autonomija vjerskih zajednica.

Vladavina prava podrazumijeva univerzalnost principa. U praksi često neka grupa poriče drugima ono što traže za sebe. Za ostvarivanje vladavine prava je neophodno da se razvijaju politička kultura, sigurnost života, slobode i imovine.

Savremeni pojam i praksa moderne građanske demokratije počiva na pluralizmu, pojedincu i građaninu. A zastupati građanina i isticati čovjeka kao vrhovni princip, znači prije svega ravnopravnost svih građana u određenoj političkoj zajednici, njihovu jednakost pred zakonom, slobodu čovjeka u svim njegovim posebnim i pojedinačnim manifestacijama: vjerskim, nacionalnim, rasnim, manjinskim itd. Drugim riječima, treba uvažiti savremeno evropsko poimanje pojma i esencije čovjeka-građanina, kao poliidentičnost, odnosno čovjeka kao unitas multipleks. A u stvari to su osnovne ćelije pluralizma, multietničkog, multikulturalnog i multikonfesionalnog društva.

(Autor je politikolog)

---