-Piše: Dragan Mraović

Izdavači u Crnoj Gori „Univerzitetska riječ”, „CID“ i „Oktoih” su perjanice izdavaštva i kulture na Balkanu. Slikari su među najboljima, a grafičari i najbolji u Evropi. Pjesnika nikada nije manjkalo, hvala Bogu! Prozni pisci ne zaostaju. Glumci vrh! Epska narodna poezija vrhunac pjesničkog umijeća. Jedina savršena uz Dantea, po ocjeni Nikole Tomazea. Gusle jedinstven instrument. Folklor čudesan. Graditelji u kamenu nenadmašni. Još uvijek lijepo sročena misao ima cijenu u zemlji Pjesnika nad pjesnicima. Ne mogu se ni nabrojati sve duhovne mogućnosti i umjetnički dometi svih koji misle i stvaraju pod Lovćenom.

U Srbiji se može reći da je slično. Ne manjka ona sjajnim umjetnicima svjetskog glasa. U obje sestrinske države kultura ima dobre temelje na kojima se gradi identitet naroda i zemlje. Bez kulture džaba tenkovi i politika. Doduše, kultura stvara i probleme vlastima, jer stvaraoci u kulturi misle, a kada misle postavljaju neprijatna pitanja ili uočavaju ono što bi vlast da sakrije.

Ali, onoliko koliko kultura obiluje umnim ljudima, toliko vlast obiluje onima bez uma i kulture. Ona nadziđuje na dobre temelje kulture svoje uniseks mondijalističke zidove i pretvara kulturu u zabavu i robu. Istovremeno je guši uskraćivanjem sredstava pod izgovorom krize. A u krizi smo otkako smo živi, pa ipak pamtimo i bolji odnos vlasti prema kulturi. Pa nije valjda da jedan tenk ili ratni avion vrijede više od kulture? Jedan milogorski vojnik u okupacionim misijama NATO-a košta oko 40.000 eura mjesečno plus logistika. Ako bi te pare bile date kulturi, to bi proizvelo vatromet misli i tvorstva.

Nije problem samo koliko novca ima za kulturu, već i kako se usmjerava ono malo što ima. U Srbiji je izvesna Aja Jung, a u stvari naša Adriana Krtolica Pavić Singer Jung Kanelopulios čija je baba Milica iz Bukovika kod Valjeva, đed Jovan Pavić iz Pljevalja, otac Milan Krtolica iz Peći, dobila za dvije godine za neki festival plesa preko 300.000 eura što je više nego što su sva umjetnička udruženja zajedno dobila za više od 20 godina. Tim parama se finansira strana, a ne srpska kultura preko njene privatne firme u kojoj ona radi za pare, a reprezentativna umjetnička udruženja koja imaju institucionalni status rade volonterski. Ako ona vrijedi više od Udruženja književnika Srbije koje je napunilo 115 godina, onda je jasno zašto predsjednik srpske vlade, predsjednik Skupštine, ministri vojni i policijski brane rijalitije i napadaju ministra kulture zato što je tražio da se rijalitiji bar malo uljude zbog javnog morala. Kakav je to moral naših političara kojima ne smeta kada jedna od onih silikonskih dama, praktično gola, baci srpsku zastavu na pod i igra po njoj?! Nije onda čudo što je milogorska vlast bacala stotine hiljada eura na pjevaljke koje su zabava, a ne kultura. Za jedan koncert silikonke sumnjive zabavljačke vrijednosti koja nema ni pola oktave država troši godišnji budžet crnogorskih umjetničkih udruženja. A mnogo je pjevača u Crnoj Gori koji bi pjevali bolje za umjereni honorar, ali nemaju silikone i nisu izvikani! Mogli bi učenici i studenti muzičkih škola i akademija da odsviraju Novogodišnji koncert, da nešto otpjevaju školovanim i lijepim glasovima, da pokažu šta znaju, da imaju priliku da se pojave, da to bude gospodski i da veoma malo košta.

Zato su Aja Jung u Srbiji i ti koncerti u Crnoj Gori paradigma niskog kulturnog nivoa naših vlasti. Čudno je imati umne i talentovane umjetnike, a neumne i netalentovane političare. To je već paradoks pred kojim su umjetnici podvili repove umjesto da svakodnevno dižu glas.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---