-Piše: Darko Jovović

Zapovjedne rečenice kojima se iskazuje neka naredba, zabrana, dozvola ili molba bile su istinski pratioci svakodnevnog govora roditelja koji su na našim širim prostorima mukotrpnim radom obezbjeđivali egzistenciju za svoje potomstvo. Među tim rečenicama svakako da se izdvaja ona koja glasi: „Uzmi knjigu“. Te dvije povezane riječi skoro da nijesu silazile s usana odvažnih branitelja znanja od kojih su se mnogi domogli akademskih titula, ali ni onih koji nikada nijesu naučili da čitaju i pišu. Mnogi od njih, zasigurno, nikada nijesi čuli za definiciju da „knjiga u širem smislu označava svaki pismom fiksirani jezički dokument većeg obima, zabilježen na lako prenosivom materijalu“. Takođe, samo su rijetki bili u prilici da pročitaju da je „kao intelektualni objekat, knjiga prototipski sastav toliko velike dužine da je potrebno znatno ulaganje vremena za njeno sastavljanje i još uvijek značajno, mada ne toliko obimno, ulaganje vremena za čitanje“.
Međutim, svi oni su dobro znali da je knjiga nešto najsvetije i najuzvišenije što je čovjek uspio da iznjedri i da je ona putokaz za naprednije i srećnije sjutra. To su predočavali svojoj djeci u želji da družeći se s knjigom sebi olakšaju život i izrastu u učene i obrazovane ljude kadre da se domognu odabranog duštva. A to društvo u njihovim očima nije bila obična skupina znavenih bića, već družina onih koji imaju poseban ugled i cijenu i koji zrače duhovnom snagom kao najjačim oružjem koji poznaje ljudski rod.

No, nekako uporedo sa slomom velike Jugoslavije i uspostavljanjem novih društvenih vrijednosti gdje su, umjesto učenih i obrazovanih, važni postojali oni koji su, baveći se sumnjivim poslovima, preko noći sticali pozamašno bogatstvo, taj svežanj pravougaonih stranica je počeo da gubi na značaju, čime se i smanjivao broj onih koji su znali da kažu: „Uzmi knjigu“. Tako su tomovi uvezane hartije „opterećene“ naučnom, duhovnom i književnom tvorevinom, potiskivani u stranu, dok su na vrednosnom kantaru počele da pretežu otrcane fraze onih koji se nešto pitaju i govore o obećanom blagostanju kao produktu onih koji nijesu pročitali ni obaveznu lektiru iz osnovne škole. Ujedno, umjesto misaonih citata koji su dopirali iz kapitalnih djela, pažnju mase su počele da privlače komentari sa društvenih mreža od kojih bi se u srećnim društvima i vremenima sigurno postidjeli i oni koji nikada slova nijesu zaboli. Uz to, prostakluk izrečen od strane junaka iz rijaliti programa u potpunosti je zasjenio vrijednost ukoričenih misli kojima su se hranile generacije spremne da prepoznaju značaj dobre literatura i istinski otvore vrata za umne glave. Tako bezumni postadoše umni, neznaveni važni, nepismeni načitani, a oni što bježe od knjige, kao đavo od krsta, glavni.

U takvim okolnostima samo su rijetki ostali da govore: Uzmi knjigu“. Ti usamljenici, sa društvenih margina, nijesu prestajali da ukazuju da je moć knjige neprolazna i da žar mastila niko ne ugasi. Činili su to i kad su bili prinuđeni da gledaju kako tomovi vrijednih knjiga završavaju u kontejnerima ili na buvljacima gdje su vrhunski naslovi znali da budu mnogo jeftiniji od boce piva. Oni su davali otpor onima koji su nastojali da isprazne biblioteke i hramove kulture i pretvore ih u logore u kojima bi se javno mučili oni koji, moleći se za spas naroda svoga, umjesto „uzmimo im knjigu“, uzvikuju „uzmi knjigu“. Tako, ipak, opstaše knjige uprkos onima koji ih nikad ne otvaraju. Održaše se u životu u inat onima koji misle da mogu da nadžive knjige, i koji zaboravljaju da je u njima, između ostalog, uokvireno i njihovo neznanje opasnije od saznanja da su se pitali više od onih što nešto znaju. Zato uzmi knjigu, ako misliš dobro i sebi i onima pored sebe, ali i onima koji tek treba da dođu i vide koliko si znao i mislio na njih.

---