- Autor: Viktor Jerofejev

Ovog oktobra je Rusija zašla za sedmi horizont. Dugo je išla tim putem, poslednjih dvadeset godina, i konačno je stigla. To je daleko, tako daleko da se odande rijetko ko vraća živ i zdrav. U strašnoj smo nevolji ako se žena – ruska novinarka – spali i za svoju smrt okrivi Rusku Federaciju. Samospaljivanje se u Rusiji oduvijek smatralo izrazom vrhunskog očajanja zbog državne nepravde. Irina Slavina (47) pucala je od snage, zdravlja, ljepote. Činom od kojeg se ledi srce htjela je da pokaže kako istina ne stanuje u zemlji u kojoj je živjela. Mnogo godina kasnije, unuk će pitati starog djedu kako je bilo živjeti u današnjoj Rusiji, i biće dovoljno da djed ispriča priču o Irini Slavinoj – unuku će sve biti jasno. Biće užasnut. Užas se nerijetko krije u detaljima. Irina se nije borila sa državom kao Navaljni niti je imala političku težinu Njemcova ili Hodorkovskog. Ona je naprosto ismijavala glupost i podlost režima, njegov cinizam i nečovječnost.

Recimo, u jednom gradiću u oblasti njenog rodnog Nižnjeg Novgoroda, neki su likovi postavili memorijalnu tablu u čast Staljina. Ona ih je ismijavala i zato bila kažnjena ozbiljnom globom zbog navodnog vrijeđanja gradskih vlasti.

Tako su država i vlast otpuzali iza sedmog horizonta. Takvih je epizoda bilo mnogo u životu Irine Slavine. Ona se kockala, razotkrivajući naše društvene poroke. Istovremeno je bila običan čovjek, samo što je teže od drugih podnosila laž.

Ali u današnjoj Rusiji, armija laži je moćna i napala je Irinu dan prije smrti kada joj je policija pretresla kuću. Ne vjerujem da oni koji su uz pomoć motorne testere u šest ujutru upali u Irinin dom imaju mnogo pojma o ovom ili zagrobnom životu. Oni su jednostavno sluge đavola koji je prevario njihove nevelike mozgove. Pretres je bio grub i ponižavajuć. To je bio pogrom i poslednje upozorenje. Irina Slavina ga je tako i shvatila. Poslednje je i ostalo poslednje. Pred orvelijanskim zdanjem regionalnog Ministarstva unutrašnjih poslova, ona se narednog dana rastala od života jer nije htjela da igra ponižavajuću ulogu u rođenoj zemlji. Kada je slučajni prolaznik htio da je spase, ona ga je odgurnula. Umrla je iskreno. Svako ko mrzi svoje političke kritičare osuđen je na gubitak časti. Nema sumnje da će to i ovdje biti slučaj. I možda će jednog dana Ulica Gorkog, gdje se Irina spalila, biti nazvana u njenu čast. Žitelji Nižnjeg biće ponosni na nju kao Francuzi na Jovanku Orleanku. To će tek doći. Ali već sada su na mjestu smrti svijeće i cvijeće. Ljudi plaču.

Gazde i njihovi lakeji prionuće na posao da ponize pokojnu Irinu, da utihne glas šokiranih. Sa pločnika će sprati garež. Ali neće moći da operu svoje duše koje nisu čistije od čučavaca u gradiću koji je postavio spomen-ploču za Staljina.

U tom gradiću vjerovatno živi mnogo dobrih mirnih ljudi. Oni naveče gledaju televiziju i tu čuju zašto je baš dobro da se postavi memorijalna ploča za Staljina.

dw.com

---