-Piše: Nikola Ivanović

Prostor Balkana postao je predmet velikih mahinacija. Sam naziv Balkan mogao bi poticati od spoja dvije turske riječi. „Bal” znači med, a „kan” – krv. Ako nije tačno, atraktivno zvuči. Med i krv upućuju da se na Balkanu uvijek nešto dešavalo. I danas, kad se nešto desi, Englezi a i Ameri se pitaju – šta će Rusi dobiti!? Pitaju se i nakon 30. avgusta.

Izgleda da nisu bile preuranjene procjene da će nakon izbora uslijediti opstrukcije, ali ne od poraženih nego od pobjednika. Lideri stranaka odlaze kod mandatara i svako za sebe prezentuje „svoja viđenja” u kompletiranju vlade, s pitanjem – gdje sam ja u tom poretku. Izgoreše za funkcijama ka’ vladika za Lesendrom. Već viđeno u proteklih 30 godina. Dakle, parada neiskrenosti, što ne tendira ka provedravanju.

Vrijeme dubokih podjela, uz isijavanje mržnje, traje jedno stoljeće, pa nam preostaje da nova vlast nađe recepturu za pomirenje. Moglo bi biti poučno Kantovo filozofsko razmišljanje: Nemoguće je zamisliti bilo gdje i bilo šta na svijetu, pa čak i izvan njega, što bi se bez ograničenja moglo smatrati dobrim osim – dobre volje. Marko Miljanov je zapisao da će dobra namjera naći dobro rješenje. Uslijedile su verbalne dobre namjere za pronalaženje dobrih rješenja, što isključuje opstrukciju, koja je već prepoznatljiva.

Stiže potpora iz Beograda, poput predreferendumske. Pored fiktivnog državnog udara u pokušaju, oživljava fiktivni Sedmi bataljon iz 1999. godine, uz konstantno baljezganje o velikosrpskom hegemonizmu. Navodno Milo, te 1999. godine, u paničnom strahu, ne leti za Istanbul sa Vukom Draškovićem iz Golubovaca ili Tivta, nego sa Ćilipa, jer ga „na nišanu ima Sedmi bataljon”, tvrdi Vuk. Neki žele, kako mašta pisac, da ponište referendum, čime poznati pisac hrani naivne u Crnoj Gori („Teleskopija”, TVCG). Nema ko da kaže “servisu građana,” da je davno završena izborna kampanja. O tom fiktivnom strahu od Sedmog bataljona pisao sam prije 21. godinu (knjiga „Skupa vlast, jeftina država”), uz tvrdnju da je više bataljon utjerao para u „ugroženu” Crnu Goru, nego sve njene fabrike u državni budžet.

Pobjednička koalicija rekla je horski šta neće, a ne šta hoće. Nije zucnula o dubokim podjelama koje traju 102 godine. (Najavljuje se zakon o porijeklu imovine, a znamo kako je takav zakon prošao nakon čuvenog Titovog govora u Splitu prije više od pola vijeka).

Pominjem zaboravljenog, sjajnog pisca, koji priželjkuje svitanje, pisac iz Grlića, izgnanik iz Sarajeva, upozorava na moralni sunovrat: „O, Crna Goro, ukleta zemljo, u kojoj razum može da pomrači više nego igdje drugo, kada će se iznad tebe provedriti! Kada ćeš zle duhove – crne, crvene, bijele i zelene iz sebe prognati? Kada ćeš istjerati lažnu Crnu Goru iz prave Crne Gore. Gore? O, zemljo jadna, zemljo kukavna, kamenu krvavi. Kada će sunce zasijati na tvom nebu i na tvom kamenu zasijati istina ljubav i istina, a u njihovoj sjenci rasti čovjek, istinski i pravi, očišćen od laži i gube u duši?” (Dušan Đurović, „Tuga binjektaša”).

Moguće da je suštinski nesporazum nastao tada kada se krenulo u zvanično tumačenje prošlosti. Najuspješnija diktatura nije ona koja koristi silu u tumačenju prošlosti, nego ona koja uklanja svijest o prošlosti. To je strano modernom demokratskom duhu. Od jednog naroda, koji vjekovima živi zajedno, dijeli isti prostor i prošlost, stvoriti dva, od jednog jezika stvoriti četiri.

Crnogorski ostrašćeni nacionalisti kao kriterij društvenog progresa uzimaju stepen udaljenosti Crnogoraca i Srba, odnosno mjerom udaljenosti od „hegemonističke” Srbije, o čemu će, nadajmo se, voditi računa pobjednička koalicija.

Isključiti jedan narod, među dominantnim u državi, iz javnog života, uz političku diskvalifikaciju je flertovanje sa nadčovjekom, sa firerom. „Široki slojevi jednog naroda lakše će postati plijen velike laži, nego male” („Majn kamp”). Za ono što činimo uvijek se nađu razlozi, poput: „Ne vole osamostaljenu državu”. Čitaj – Srbi. Tu se uvijek nađu opravdanja. Imali su ih i nacisti, i fašisti, i komunisti; imali su ih i lopovi i korupcionaši.

Izmišljanje partijske, ili državne crkve, poput one u endehaziji, bi se, prema mom razmišljanju, mogli imenovati kao početak sumraka novomontenegrijskog političkog uma.

Ove podjele vjerujem da su nam donijele više štete u posledicama od njemačke i italijanske okupacije. Sa svim okupatorima smo se pomirili, a međusobne podjele smo produbili.

Ruso je smatrao da je razum preobraćen u predrasudu najgori oblik predrsude, jer je razum jedino oruđe za oslobađanje od predrasuda. Moguća alternativa je u prosvijećenosti, što znači unijeti svjetlost gdje je prethodno vladao mrak, tj. predrasude. Dakle, sve se mora istražiti i shvatiti razumom. Tako problem prosvijećenosti nije samo otkrivanje istine, već se to svodi na sukob između istine i uvjerenja.

Velika opasnost za demokratiju, prema Tokvilu, leži u robovanju javnom mnjenju, a mi trajemo od danas do sjutra.

Prisjećam se sa studija filozofije u Sarajevu riječi profesora etike i gnoseologije. Govoreći o mržnji, upućivao nas je na esej „O smrti”, francuskog mislioca i moraliste Montenja, koji savjetuje da počesto pođemo do groblja: „To bistri um, opominje, daje pravu perspektivu našoj životnoj putanji”. Ili epitaf na krstači Jovana Dučića u Libetvilu, kraj Čikaga: „Kad moj prah, tvorče, mirno pređe u grumen gline užežene, tad više neće biti međe, između tebe i izmeđ’ mene”.

Ovaj najavljeni politički izborni preokret ne treba tumačiti kao pomjeranje od ljevice ka desnici. Pomirenje traži i strpljenje. Činioci nove vlasti, uz odmjerenost i mudrost, moraju da se podudaraju kako bi golemim zatečenim nevoljama došao kraj. Izlaz traže u formiranju ekspertske vlade. Lično smatram da kod kuće i u inostranstvu imamo respektabilan izbor ljudi od znanja i iskustva, koje ne treba ignorisati. Jedinstvenim djelovanjem stručnosti, mudrosti i moći, uz čvrstu vlast, može se iz zatečenog stanja i političkog haosa stvoriti poredak.

Paralelno sa konstituisanjem nove vlasti počelo je prizemno opanjkavanje profesora Zdravka Krivokapića, poput onog „patriote” s pitanjem – je li četnik? „Patriotin” politički horizont, izgleda, završava se s vrhom cipela, kao i onih sa nedavnih okupljanja u Podgorici i na Cetinju uz povike „hoćemo Tompsona”. Jedan je Cetinjanin priprijetio traktorima, aludirajući na „Oluju”. Da sam nekim slučajem javni tužilac, kao što nijesam, postarao bih se da ga sustigne zakonska klauzula, kako bih ga ukrcao na traktor i pravo s njim u Spuž.

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---