- Piše: Milutin Mićović

Jedino oružje koje je sa sobom uvijek nosio je mač. Mač duha. Starao se da ga drži oštrim i čistim. Njegovo ime – Amfilohije upućuje na to značenje – mač sa dva sječiva. Rđa na taj mač nije mogla pasti. Taj mač je oštrio molitvom, dubokom čežnjom za izobiljem duha koji oštri um, proširuje i produbljuje srce, i udubljuje čovjeka u tajnu postojanja. Zato je i njegova lična borbenost bila ljubavna, tj. – bogoljubiva i čovjekoljubiva. Čovjek takvog duha stoji naspram svijeta, i u njegovom korijenu. Zato takav čovjek ima najviše i nedogledno borbeno polje, i sve se bitke biju da bi čovjek postao čovjek. To jest, da bi oživio iznutra, da bi doživio vječnost u sebi, ili, teološki rečeno – bogoprisutnost. Oprisutniti Božiju silu u sebi, to bi bio zadatak čovjeka, hrišćanina ovdje na zemlji. To je bilo mitropolitovo svakodnevno Jevanđelje. Tom je vatrom mitropolit Amfilohije gorio, za izobilje tog ognja se molio. Molio se da bi taj oganj ušao u ljude, u njegov narod. Kroz taj oganj susreo se sa dva velika Petra Petrovića Njegoša i taj susret je njegovo novo poglavlje života, koje se upravo otvorilo ovdje u Crnoj Gori.

Promisao ga je vodila kroz život iz zabiti moračke – da izuči knjigu, da upozna drevene kulture i jezike, da sva ta temeljna znanja drevnih kultura poveže sa savremenim svijetom i čovjekom, koji kipi u protivrečnostima. Pripadao je onim ličnostima koje istinski zanimaju svi bitni prostori čovjekovog života. Ali ono što je sva ta znanja držalo u jedno jeste duhovna dubina koja je bila njegov izvor vode žive za cio život. Tako ukrašen znanjima i hrišćanskom dubinom, došao je u Crnu Goru, u kojoj je bio izrastao veliki korov ateizma, u kojoj su i crkve pretvarane u štale.

Često je pričao jednu priču koja potiče iz Stare Crne Gore, vezanu za Svetog Petra Cetinjskog. Prolazeći kroz Katunsku nahiju, jedan starac ugleda vladiku Petra gdje plače sjedeći sam na jednom kamenu. Upita ga „Što plačeš, vladiko?”, a Petar mu odgovori: „Plačem za Crnom Gorom u 20. vijeku”. Njegova vezanost za Crnu Goru pokazala se dubokom i neslućeno plodotvornom.

Mitropolit Amfilohije došao je u Crnu Goru krajem dvadesetog vijeka, a uspio je za tri decenije da poveže njene vjekove, da iznutra sagleda njen kosovsko-žrtveni karakter kao stub sjećanja, da vidi njene unutrašnje raskole, da prepozna njene Kaine i Avelje, da sagleda, opiše i opjeva dubinu duha dva Sveta Petra, koji čine unurašnji oslonac Crne Gore.

Mitropolit Amfilohije unio je jevanđeljsku svjetlost u Crnu Goru, osvijetlio je njene protivrečnosti, ideološke sukobe, razotkrio duhovni zaborav. Zato je odmah stekao prijatelje i neprijatelje, postao noseća ličnost javnog života, kroz koju su se odvijale sve polemike u Crnoj Gori, od duhovnih, kulturnih do političkih.

Njegove riječi pravdala su njegova djela, a njegova duhovna doslednost izvirala je iz jevanđeljske paradoksalne istine, da čovjek može biti na korist i na dobro narodu i državi, jedino ako mu je na prvom mjestu lična sloboda i Božija istina. Možda je bio prevelik za Crnu Goru, ali njegovo djelo, kao i djela velikih Petrovića, ostala su zalog za budućnost Crne Gore. Njihova će Luča sijati i u budućim noćima srpskog roda.

Iako se upokojio, niko ne vjeruje da je umro, iako je umro, svi vjeruju da će u Bogu živjeti!

Vječan ti spomen, slava i hvala, veliki Vladiko!

---