- Piše: Čedomir Antić

Bila je mračna, jesenja noć. Čekali smo ga na platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – pored zdanja majora Miše Anastasijevića – mjestu gdje su počinjale bune srpskih studenata od kada postoji najstariji južnoslovenski univerzitet. Imali smo dvadeset godina, započeli smo najdugotrajniji studentski protest u istoriji Balkana, bili smo nervozni jer vjerovali smo da je to istorijski trenutak. Jedan arhijerej Srpske pravoslavne crkve dolazio je u goste Filozofskog fakulteta u Beogradu, prvi put zvanično, rekli su nam, od 1941. godine.

Nekoliko dana ranije jedan od naših vođa, student istorije Vladimir Dobrosavljević, za rukav je izveo Žaka Langa, francuskog socijalistu i bivšeg minisitra iz hola i izbacio ga sa fakulteta. Oni koji su od 1992. tražili da srpski narod bude bombardovan nisu bili dobrodošli u središte naše univerzitetske slobode. Sada smo čekali naslednika Sv. Petra Cetinjskog, namjesnika trona Crkve u Peći i jedinu živu vezu srpskog naroda sa slavom Nemanjića. Kao takvog smo ga i dočekali: uz isključeno ulično osvjetljenje, desetak studenata i studentkinja prvo su desnom rukom dotakli zemlju a onda mu prišli ruci. U to vrijeme Milošević je bio „faktor mira i stabilnosti”, Srbija je bila nagrađena što je emitovan kineski cirkus dok su razarali Knin, kasapili djecu na Laništu i strijeljali u Topuskom. Bilo je episkopa koji nisu podržavali studente. Kada se pred prepunim amfiteatrom vladika Amfilohije konačno obratio, dočekale su ga ovacije. Dvoje studenata anarhista pokušali su da izvedu nekakav peroformans, ali ih je desetine ruku dograbilo i iznijelo iz sale – demokratski je bilo odlučeno da mitropolit bude naš gost, a gostoprimstvo je svetinja. Sjećam se te vladikine besjede, živo, kao da sam je slušao prije nekoliko dana, dvostruko stariji nego što sam onda bio. Zaključio je poviješću iz života Sv. Petra Cetinjskog. Pred bitku na Krusima Srbi su se smijali mladom Bogdanu Vukovom Nikoliću koji je u vojsku stigao sa nekakvim nepriličnim oružjem – satarom umjesto sablje. Kakvo je oduševljenje zavladalo kada je uzdignutom rukom vladika potvrdio da je upravo taj ismijani, šesnaestogodišnji dječak ubio onog strašnoga sultanovog odmetnika, crnogorskog dušmanina i srpskog otpadnika, Mahmud-pašu Skadarskog. Svi su priču razumjeli kao da studenti danas brane i narod i državu i demokratiju.

Dva mjeseca kasnije hiljade teško naoružanih policajaca sprečavalo je studente da izađu sa fakulteta i pođu na marš ulicama Beograda. Kada smo se jedne noći probili do Kolarčeve ulice, koja spaja Trg Republike i Terazije, dočekalo nas je mnoštvo policajaca u maskirnim uniformama, bez štitova, samo sa pendrecima u rukama. Stajali smo jedni prema drugima satima znajući da će napasti kada padne napetost. Negdje oko jedan ujutro njih je bilo dvjesta, a nas je ostalo stotinak. Rotacije sa desetina džipova i marica dopirale su do nas sa oba trga, malobrojne novinske ekipe su otišle, osvjetljenje je isključeno, pored kordona pojavila se figura pukovnika Tutinca. Izdate su komande i mi smo u očaju sjeli na zaleđenu ulicu i zapjevali „Marširala kralja Petra garda” (istu onu pjesmu koju su zatočenih osamnaest srpskih poslanika Skupštine Crne Gore zapjevali one decembarske noći kada su ih uhapsili. Njome je započeo narodni bunt i potom litije koje su uzvisile srpsku crkvu, a Crnoj Gori vratile ponos i donijele demokratiju). Bio je to gest očajnika. Ipak, u jednom času ulicom je zalepršala riza mitropolita crnogorsko-primorskog. Stao je pred policiju, nešto rekao okupljenim oficirima, a oni su odrično vrtjeli glavama. Povukao se zatim koji korak, došao među nas i sjeo. Neko je od negdje donio nekakvu stolicu, ali je on samo odmahnuo rukom. Neko vrijeme smo sjedjeli i pjevali. Jedna španska televizija je to i snimila. Pukovnik je prišao i počeo da grdi vladiku, opsovao ga je, a on je samo osmijehnut, nijemo, desnom rukom, blagim gestom davao znak svima da se umire.

Pukovnik je konačno otišao, gledao sam poslije snimak kako bijesno ulazi u džip i lupa vratima. Policajci su se onda sklonili. Nastalo je opšte oduševljenje. Mitropolit je sa nama malo postajao pa otišao, a mi smo pošli u marš po ruti koju je trebalo da pređemo osam sati ranije. Usred noći okupilo se tada desetak hiljada građana. Sedam dana kasnije na istom mjestu čekalo nas je dvije stotine oklopnika sa štitovima. Sedam dana i osam noći smo stajali prema njima. Konačno, odlukom patrijarha Pavla, uz preporuku i podršku mitropolitovu, najavljena je litija za Svetog Savu koja je trebalo da prođe Kolarčevom ulicom. Policija se sklonila četiri sata prije prolaska stotinu hiljada građana.

Hvala, Sveti Oče. Bog da Vam dušu prosti.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---