- Autor: Ines Pol

Sjedinjene Države su oduvijek bile zemlja protivrječnosti, polarizovana nacija. Postoje samo dvije partije koje su zaista bitne. Vlade ne moraju da tragaju za kompromisima da bi formirale koaliciju – ili imaju većinu, ili su izgubili izbore.

Ta jasna podjela se odražava i u medijima još od ratova za nezavisnost. Prve novine, koje su redovno izlazile još u 18. vijeku, zauzimale su jasne stavove kada bi se radilo o važnim političkim odlukama. Kao i u mnogim drugim zemljama, štampa i privatne TV stanice naklonjene su određenoj političkoj struji. Tako je i sa korisnicima medija, gleda se televizija ili čitaju novine koje vam politički najviše odgovaraju.

Dvije stvari su fundamentalno drugačije nakon skoro četiri godine Donalda Trampa:

1. Američke medijske kuće su prestale da teže objektivnom političkom izvještavanju i mutirale su u političke aktere.

2. Trampove permanentne tvrdnje da su medijske kuće ništa drugo do proizvođači lažnih vijesti pokazuju dejstvo: nikada nije bilo manje povjerenja u novinarstvo kao danas.

Jedno i drugo je povezano – a društvene mreže dodatno djeluju kao pojačivači.

U Sjedinjenim Državama skoro da nema više prostora za kontroverzne javne diskusije o političkim konceptima i predlozima rješenja. Ova izborna kampanja je na najbrutalniji način pokazala kakvo dejstvo to ima. Sve više ljudi vjeruje samo svojim malim izvorima informacija na društvenim mrežama. Posledice su fatalne – širom otvorena vrata teoretičarima zavjera i mrziteljima demokratije.

Svojom ekstremnom jednostranošću – mediji su sami proigrali svoju ulogu vjerodostojnog korektiva. Algoritmi su ti koji diskurs oba politička tabora drže čvrsto u svojim rukama, nagrađujući najglasnije i najsmjelije naslove, kao i one koji najviše polarizuju.

Činjenice, naučna saznanja imaju male šanse da se probiju do onih koji su infiltrirani tvrdnjama Donalda Trampa. I sama sam poslednjih nedjelja mogla da se uvjerim sa kakvom uvjerenošću prosječni Amerikanci tvrde da je Hilari Klinton u podrumu krila malu djecu i da Kovid-19 nije ništa drugo do pokušaj jedne zlonamjerne grupe da – preuzme kontrolu nad svijetom.

Na drugoj političkoj strani su nerijetko samozadovoljni, dobro situirani građani, koji ne pokazuju ni najmanju spremnost da zavire u svijet porodica koje generacijama zavise od radnih mjesta u fabrikama kojih je sve manje. Ili od rudnika uglja koji više nema budućnost.

To plaši. I treba da plaši. SAD su iz mnogih razloga posebno sklone da se raspadnu.

To ima veze sa sistemom obrazovanja, ali i sa demografskim razvojem. Činjenica da će za dvije decenije dominacija bijelaca definitivno biti prošlost, barem čisto brojčano gledano, neke onespokojava, potresa tlo za koje se vjerovalo da je sigurno – i pokazuje koliko duboko su još uvijek rasistički veliki dijelovi ove zemlje.

Ljudi iz SAD su se odvikli da raspravljaju o političkim argumentima i radije se povlače u svoj mali prostor na društvenim mrežama. Ali, ta opasnost nikako nije ograničena samo na Sjedinjene Države. Demokratije žive od diskursa, od rasprave oko toga koji je put najbolji. Ali, one mogu da egzistiraju samo pod određenim uslovima. Jedan od njih je da se uvažavaju činjenice. Diskusija se prekida ako stalno prolazi to da se na argument koji nije po volji kaže – lažna vijest. Ali, da li se ovakav razvoj još uopšte može zaustaviti? Ako može, onda samo postavljanjem jasnih prioriteta u školama. Djeca moraju da uče kako da koriste društvene mreže: moraju da prepoznaju šta je propaganda, šta je aktivizam, koje stranice su vjerodostojne, a koje grupe to nisu.

A tu se opet traži angažman medijskih poslenika. Mi moramo težiti objektivnosti, kako bismo povratili povjerenje i ostali relevantan akter u demokratiji.

dw.com

---