-Autor: Kristof Štrak

Onaj ko nekome nešto čestita obično nosi sa sobom i poklone. Čestitajući pobjedu izabranom američkom predsjedniku Džou Bajdenu i njegovoj potpredsjednici Kamali Haris, kancelarka Angela Merkel pridržava se tog običaja: ona nije uputila čestitke samo riječima, koje su, za njene pojmove, izuzetno tople i srdačne. Kada se kancelarka prisjeća dugotrajnog prijateljstva SAD, Njemačke i Evrope, i zaklinje u zajedništvo, ona ujedno najavljuje i ustupke: Njemci i Evropljani znaju da moraju da preuzmu veću odgovornost u tom partnerstvu. Amerika „s pravom od nas očekuje da uložimo veće napore kako bismo se postarali za našu bezbjednost i kako bismo se u svijetu zauzeli za naša uvjerenja“.

Postojao je dublji razlog zbog kojeg je Angela Merkel svoje čestitke pred kamerama iznijela u ponedjeljak, a ne, kako je prvobitno bilo najavljeno, u nedjelju popodne. Kao prvo, 9. novembar je sudbonosan dan u Njemačkoj. Na taj dan, kako je rekla kancelarka, desilo se ono najgore, ali i najbolje u njemačkoj istoriji. Devetog novembra 1938. desili su se pogromi u čitavoj nekadašnjoj nacističkoj državi – sa stotinama mrtvih – nakon čega su uslijedila sistematska i masovna ubistva Jevreja. Devetog novembra 1989. godine pao je Berlinski zid. I tu je Merkel napravila prelaz na SAD ističući važnu ulogu te zemlje „za slobodu u svijetu“, ali takođe i za pad Zida.

Ali ono što je stajalo iza svega, imalo je real-političku pozadinu i povezano je s aktuelnom situacijom. Jer, nekoliko sati prije nastupa kancelarke Merkel, Evropska unija je najavila masovne kaznene carine na američki uvoz. Brisel je time reagovao na ilegalne američke subvencije koncernu „Boing”. Kaznene carine teške su gotovo četiri milijarde dolara godišnje. One neće obradovati američku administraciju, kako sadašnju, tako ni buduću. Biće zanimljivo vidjeti kako će Donald Tramp da reaguje i hoće li budući predsjednik Bajden, koji stupa na funkciju 20. januara 2020, biti otvoreniji u svojoj trgovinskoj politici.

Angela Merkel uz čestitke nosi doduše i poklone, ali nije njima baš toliko pretrpana da nema slobodnu ruku da otvori vrata. Obećanje da će „pojačati sopstvene napore“ ide ruku pod ruku s porukom da Evropljani, u odnosu na dosadašnje američke poteze, ipak misle na sebe i to jasnije signalizuju. Svejedno je što je kancelarka Merkel predsjedavajuća EU još šest sedmica, a kancelarka samo još deset ili jedanaest mjeseci. Ona sada želi da pomogne u kreiranju ponovo procvjetalog partnerstva.

Kancelarka konkretno nabraja izazove koje Amerikanci i Evropljani zajednički moraju da savladaju: pandemiju korone, globalno zagrijevanje, terorizam, stvaranje otvorene, napredne ekonomije i slobodne trgovine. Suočena s globalnim problemima i krizama današnjice, Angela Merkel poziva na povratak multilateralizmu i zajedništvu, nakon svega što su Evropljani i ona morali da pretrpe poslednjih godina – od stalnih Trampovih zahtjeva za većim finansijskim angažmanom u NATO, preko povlačenja američkih vojnika iz Njemačke, pa sve do Trampovog brutalnog raskida Pariskog sporazuma o zaštiti klime. Možda je za nju najgori od svega bio otrov kojim je Tramp Njemačku – koja sebe voli da smatra za pouzdanog partnera – svrstao uz loše i odmetnute države.

U strateškom razmišljanju i izjavama kancelarke postoji jedna maskima: ona se nikada ne okreće unazad, niti se, shodno tome, ikada verbalno vraća na ono što je bilo. To se uklapa i sa sadržajem čestitki Džou Bajdenu i Kamali Haris: ime Tramp se ne pominje ni jedan jedini put. Merkel se u svom plavom sakou ne osvrće na borbu dosadašnjeg američkog predsjednika protiv ubjedljivog izbornog rezultata, koju je najavio u medijima. Kao da hoće da kaže: Tramp? Ko bješe Tramp?

dw.com

---