-Piše: Vojislav Bulatović

Kocka je bačena: mandatar je objavio imena kandidata za ministre koji će depolitizovati državni vrh! Gledano iz menadžerskog ugla, sastav djeluje respektabilno, ali državni vrh je politički Olimp. Otuda stižu jake reakcije. Svi se bave motivicijama mandatara. Kakve političke struje se sudaraju u njegovoj heterogenoj bazi? Je li ovo bjekstvo među „nesvrstane“ radi mira u kući? Ili stav da od vrha treba poći u planirane reforme? Pred političarima je dilema „Tamnog vilajeta“: ko ga podrži, kajaće se, a ko ga ne podrži, takođe će se kajati. Možda bi ova dilema mogla biti ublažena ili uklonjena ako bi određen broj političara koji su s narodom neprekidno u svim njegovim građanskim naporima da približe državu k sebi ušao u vladin tim.

Mislili smo da su protekli izbori bili, konačno, sabirno sočivo mnoštva političkih pogleda i interesa koji su se izdiferencirali kroz izmrvljenu opoziciju već dugi vremenski period. Međutim, antirežimski stav kao objedinjavajući činilac sada popušta kada treba „slobodu od” podići na veću stepenicu u „slobodu za”. Skriveni projekti, odbrana vlastitih pozicija stečenih na izborima, pozivanje na nacionalne interese (!) kojima navodno nisu svi privrženi, pozivanje na evroatlantske vrijednosti kao prioritete višeg reda za čiju odbranu (!) su zadužene samo neke stranke i politički krugovi, insistiranja na ekspertskoj vladi (između ostalog i kao prikrivenoj borbi protiv određenih političara u pobjedničkoj koaliciji)… sve su to prepreke da bi se ostvario obećani stepen slobode i suvereniteta građanima.

Građani su nestrpljivi, ali ćute. Prvo su u velikom broju povjerovali u lidera nad liderima „Koalicije za budućnost CG”, Zdravka Krivokapića, pomalo se čudeći kako je tako naglo stao ispred svih, „pokazao im krst” (kako šaljivdžije objašnjavaju njegov fenomen) i kao pravi crnogorski vođa rekao: „Za mnom”! Pravo rečeno, narod je u njemu vidio duh mitropolitov. Sada je na probi ta mu pripisana magična moć. Vidljivo je takođe da on nije lider „školovan” u partijskom radu pa je opravdano postavljanje pitanja kako će ovladati tim multipartijskim duhom svoje koalicije! Ona je njegova baza i podrška, a bez nje, nema posla. Međutim, on nije bez svojih aduta.

Naspram masovne koalicije „Za budućnost CG”, kojoj su birači dali najveće povjerenje pa su i očekivanja od nje najveća, stoji na lijevom liberalnom krilu elitistička alternativa dosadašnjem DPS režimu. To je interesni i ideološki spoj vlasničko-poslovnih, intelektualno-akademskih i kulturnih elita koje nude svoj koncept reformi, svoju viziju „uspravne građanske” i evroatlantske Crne Gore. Uz pravnu državu i „građansko dostojanstvo” oni se čvrsto oslanjaju na bezbjednosni sektor (vojska i bezbjednost) – što odaje njihove težnje da u svoj domen vlasti imaju i poluge sile i brzu konekciju na međunarodnom nivou. Njihov tvrd ucjenjivački stav po ovom pitanju gura ih na pozicije prezira narodne volje koja je premoćna na suprotnoj strani. Njihov lider Abazović na javnoj sceni djeluje kao opozicionar dovoljno dugo da ga javnost upozna. On nosi „legitimaciju” agilnog građanina i na tim pozicijama stoji veoma čvrsto što za mnoge javne ličnosti i političare predstavlja izvjesni problem. Vrijedno je probati. URA poručuje da se zatečeni sistem mora „demontirati” a za to treba ekspertski tim, jer treba hodati po „minskom polju” što sujetni i osvetoljubivi političari ne mogu. Valjda se podrazumijeva da „demontaža“ traži i alternativnu „montažu“. Kakvu? U čijem interesu?

U sredini ove koalicije stoji mirno i strpljivo (jer „mir je njihova nacija”) Demokratska CG. Njihov lider Bečić već je zaposjeo istaknuto mjesto u sistemu kao predsjednik parlamenta. On je jedini političar koga niko ne osporava i koji ne „muti bistru vodu”, jer na mjestu na kojem jeste ne može rukovoditi narodnom voljom, tj. izabranim predstavnicima naroda neki plaćeni „dirigent”. Parlamentarni duh, sadržaj i metoda rada mogli bi bitno da se promijene u Bečićevom mandatu, ali ne prvenstveno zbog njegove najave da će sve drugačije biti već zbog vladine uloge kao ekspertskog tima. Ako taj tim nije iz političke baze iz koje potiču i poslanici te većine, i ako nema utvrđene političke platforme dogovorene od koalicionih stranaka, dolaziće i do odbijanja vladinih predloga. To je potencijal za oživljavanje parlamentarnog demokratskog života, za jačanje kontrolne uloge, parlamenta u sistemu, ali nije dobro za efikasan rad. Poslanici tako u tim okolnostima postaju u „ime naroda” poslodavci izvršnoj vlasti. I ne samo to. Oni će tom timu eksperata dati legitimaciju da može vršiti opšte poslove.

Da li je ovaj eksperiment (u svijetu su ovakvi primjeri vrlo rijetki), gdje pod formom vlade, uz odobrenje parlamenta, funkcioniše menadžerski servis pod rukovodstvom premijera (sa političkom legitimacijom), potkresao krila političarima? Njihov krajnji domet je parlament, dakle jedina grana vlasti. Jesu li oni dobrovoljno ili nevoljno (jer „zlo se trpi od strane gorega” – Njegoš), prihvatili ovu žrtvu jednoj suštinski anarho-liberalnoj ideji koja političare u vrhovima državne vlasti vidi kao smetnju da se demokratizuje sistem i promoviše građanska volja (spontanitet). Ili su baš ovi politički kadrovi nedorasli zatečenoj situaciji?

Inače, ne treba uopšte pokušavati da se obezvrijedi stub političkog pluralizma građanske demokratije – političke stranke! Njihova je briga da „školuju” svoj kadar, da imaju eksperte i „univerzalce” za najviše državne funkcije. Zbog toga treba razumjeti njihov prirodni cilj da dosegnu najviše državne funkcije (ministarske, premijerske i sl.). Je li ljudski biti ljubomoran na dugu listu ministara prethodne vlasti koja ulazi u političku istoriju?

---