-Piše: dr Petar Rmuš

Savremeni, disharmonični društveni procesi, planetarnih razmjera, utaboreni spregama sile velesila, nameću opsadno stanje svekolikom čovječanstvu, i po sudovima savremenih mudraca (Sioran, Gombrovič, Bodrijar, Čomski i dr.) uvode ga u ontološki pesimizam. Pod plaštom diktature nepojmljive demokratije, svrsishodne laži, nameću ropsku poslušnost osvajačkih ambicija. Imperijalno-militaristički recepti dominiraju u njihovom lančanom i opsedantnom pohodu na nezavisne i samostalne zemlje, nemoćne da se odupru. Ta zlozovna pohlepa ljudske svijesti nije nova, dehumanizovana je i lišena osjećanja pravde i slobode, opšte ljudske sreće, civilizovanja, i duboko je ogrezla, divljačka i vampirasta, u vječno razorne tokove života. Javna društvena pozornica grozničava je i sumorna, i beznadežno zebe. Zabrinuti svijet nemoćan trpi i stenje pod razornom filosofijom savremenog tirjanstva, okupiran mehanizmima egzistencijalnog sloma i uništenja.

Diktatu savremenog zla podala se, voljno i saradnički, aktuelna Crna Gora i postala tumorna ćelija razornih sila, poprimila zaraze i opake manire, destrukcije moralnih posrnuća, razuzdani kriminalitet svih pakovanja i tehnologija. Dvadeset prvi vijek čovječanstvo uvodi u nova otkrića, saznanja, tehnološke novine, u izazovne i skrivene duhovne prostore, u napredak, a Crnu Goru u sunovrate.

Zloslutno otvaramo davno riješena pitanja: ko smo, šta smo, kojim jezikom govorimo, koje crkve krst nosimo? Mladi se truju, zanose, a stariji brukaju, posrću i gade svetost i čast Crne Gore. Ko, zašto i sa kojim ciljem zabada trn u biće crnogorsko, u istorijske tekovine određene rođenjem i kolijevkom, povojem, matičnom krštenicom, jezikom – sopstvenim identitetom koji se nikad, dok je bila čojska, nije dovodio u pitanje. Znalo se, bila je srpsko ogledalo, perjanica srpstva. I da se zna, kao što se uvijek znalo, srpstvo ne ugrožava crnogorstvo, to je bratstvo jednog naroda a obrnuto mnogo se prekardašilo i zakivilo. Od kosovskih zatočnika i korotnika nedonoščad srbomrzuju.

Ko komplikuje, mrsi i gužva, uvodi Crnu Goru u sukob, u pakao? Ko muti i mutira, premeće, bruka i gliba njen svijetli lik? Crna Gora ima istorijski hod, u sklopu je samonikle, međunarodne afirmisane državnosti. Ukoričena je svojim bićem u civilizacijske tokove i omeđena državnim subjektivitetom. Poštenom, zdravom i dostojanstvenom, istinoljubivom Crnogorcu sve je jasno, sve je poznato, zapisano, označeno i ovjekovječeno. Istorijom usječeno, osvjedočeno i utvrđeno, temeljito.
Ali, svako sjeme, pa i najbolje prati urodica, a najvitalnije trave uma i livade nagrdi korov. Proradila je grinja montenegrinstva iščašene pameti koja aposteriorno fabrikuje krivu, nepoznatu prošlost Crne Gore. Ona je zagnojena i zaražena sopstvenim otrovima sumanutih i uzbučalih nanosa zla. Osinjača je to neprirodnih, degenerisanih žalaca. To urođeno klasje pothranjuju poznate i nepoznate kuhinje svjetskih hegemona. Ta grinja, novocrnogorska, mrzi, reži, valja otrov i bljuje bratomržnju. Sebe je u zlu izobličila, zatrovala i nakrivo nasadila. Barjači sopstvenim udesom. I to je ogledalo ovovremene Crne Gore. Nekadašnja Crna Gora takve je ljukačem sretala. Žalosno, Crna Gora je pod nabojem sopstvenog sunovratnog antagonizma, prate je nesagledivi poremećaji, problemi, napukline zijevaju, ponor je blizu. Čojska Crna Gora jadikuje, trpi, podnosi sopstvene šamare. Obezljuđuje se i posrće. A već vri, ključa, ne daj, Bože, da prekipi. Izazovni i provokativni stavovi i opredjeljenja, sumanuto ljuti, potresni su i opasni. Domaća dramatična šizofrenija isklicala i oživjela, kao pošast, nadošlo je zlo iz kvasca infektivno-neurasteničkog montenegrinstva, ilirsko-romanizovanog zametka, prožeto idejnim zamkama kominternovskog antipravoslavlja. Oživljava recidiv po zlu zapamćene prošlosti. Okamenjena pamet nema povoja i ploda.

Strmocrnogorce, odrode, moralne suncokrete, Sveti Petar i mudrosni Njegoš kleli su i proklinjali, anatemom ovjenčali za sva vremena. Montenegrinstvo zaudara na lukavo latinstvo, a pokliči „e viva“ pozdravljaju italijansku dobrodošlicu Dučeovog režimstva. O tome je u brk njima skresao istinu njihov narodni heroj Jovo Kapičić. A Dukljani sanjaju krunu katoličanstva. Dakle, sve je jasno, košnicu zla i kriminaliteta u Crnoj Gori „medi“, energiše, akumulira kontanimirana ili DPS ideologija, najveće zlo u istoriji Crne Gore. Svestrano rasulo pravnog i društvenog poretka, a time života, strašno iskriminalizovanog, proglašava se vrhom demokratije. U ovakvoj uzavreloj atmosferi stižu apeli iz glave cijela naroda, iz svijetlih grobova naših predaka, iz probuđene Crne Gore, čojski i bratski, ljudski.

Oborcrnogorci, stresite čini i mađije, vratite se pravoj i zdravoj, zajedničkoj Crnoj Gori. Vratite se njenom obrazu, slavi, časti i ugledu. Prepunjena je mješina grijeha. Zapalite svijeću na grobovima djedova da vam drhtavi plamičak njihovih kostiju osvijetli ko ste, čiji i kojem rodu i jeziku pripadate. Vratite se sami sebi, svom korijenu. Osvijestite se, jer se um ledi i jezik kameni, zlo odjekuje. Opasne su slike lelejske Crne Gore.

Odbranimo Crnu Goru, mučenicu, dušom naših predaka, ogradimo njihovim kostima, progovorimo njihovim jezikom, razgrnimo zatrpano čojstvo i viteštvo. Vaskrsnimo Crnu Goru i da bude ono što je bila, da bi bila. Naša i vječna. Konačno, sve ima dva kraja. Ovo je poruka: sačuvajmo Crnu Goru, nas, jer je i Bog čuva. Ili, razlaz, ovako zajedno ne možemo, sjeverac zavija, pa kud koji, u nahije i brda.

---