-Piše: Aneta Spaić

Moja izjava za RTCG prije nekoliko dana je iz nekog razloga veoma uznemirila jednog od klerika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, protojereja-stavrofora g. Velibora Džomića. Iako mene optužuje za političke stavove, g. Džomić mi se obratio riječima „stručnosti i pravnih argumenata“ navodeći da „barjačim i larmam” sa „najprizemnijim propagandističkim nastupom”, da sam „diletant” sa „inkvizitorskim” pretenzijama, da su moji javni nastupi „nedostojni”, da bi na kraju završio žargonom u kojem se svakako bolje snalazi od mene, nazivajući moje stavove „pucibrukom”!?

Moja duhovnost, religija i građanski odgoj nikada mi ne bi dozvolili da polemišem sa čovjekom riječi i načina kakav je protojerej-stavrofor g. Džomić, ali me dekanska i druga javna eksponiranost obavezuje da odgovorim na ove „odabrane i bogougodne” riječi kojima mi se ovaj božji sluga obratio. Bez obzira na to šta je tema spora, nikad nije sasvim svejedno o kome pišete – ovog puta o dekanki Pravnog fakulteta, članici Tužilačkog savjeta, nekadašnjem najboljem studentu Pravnog fakulteta sa prosječnom ocjenom 10, i najboljem studentu Univerziteta CG, stipendistkinji vlada Italije i Japana, najmlađoj doktorki prava u CG, itd. Nego, kada se fakultet završi u relativno poznim godinama, na sumnjivim školama, kod još sumnjivijih mentora, sa opskurnim uzorima u pravnim i crkvenim pitanjima, onda se ni u svemu čistom i ispravnom ne može vidjeti ništa osim prljavštine. Kada „čovjek niskog morala i velike pretenzije” – što nijesu moje riječi, nego samo citiram šta je o g. Džomiću jednom prilikom, uzgred, kazao Dobrica Ćosić – sebi da za pravo da drži moralne i druge pridike, bojim se da je „prestalo pravo, a počela tiranija” i duha i uma. Ako još uz to evociramo uspomene na nekadašnji usklik našeg polemičara: „Bacajte bombe, četnici!”, možda je đavo do kraja odnio šalu, pa ta tiranija može i da ne bude samo duhovna.

Tačno je da sam se u mom prethodnom javnom nastupu pozvala na Poslovnik Skupštine Crne Gore, ali ne iz potrebe da, kako trijumfalno sugeriše naš polemičar, pokleknem pred „amaterizmom“ i „diletantizmom“, već iz dva važna razloga:

Prvo, izmjene koje se u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti predlažu nijesu minorne, niti beznačajne, pa mi ne dozvoljavaju da se pozovem na Zakon o državnoj upravi. One su suštinske jer se propisanom legalizacijom nezakonitih i spornih upisa i održanjem statusa kvo, sprovodi magnum crimen prema crnogorskoj državi; etablira se otimanje najsvetijeg – kulturne i istorijske baštine Crne Gore, za korist i dobrobit SPC i Srbije. U jednom smo saglasni da je bilo spornih i diskutabilnih upisa, pa otuda i potreba da se preispitaju u Upravnom, a onda i u parničnom postupku, za sve, osim za Srpsku pravoslavnu crkvu.

Drugo, na žalost, i moju, a trebalo bi i g. Džomića i cijele javnosti, čitanje „ekspertskog” Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti bio je pravi poraz pravničke i stručne ponude naše današnje vlade. Prijedlog obiluje mnoštvom grešaka najrazličitije prirode.

Prijedlog zakona poziva se na „neustavnost” pojedinih normi. Istina je da i g. Džomić i ja i svaki građanin Crne Gore, pravnik i higijeničar, ljekar i građevinar, može saopštavati svoje mišljenje o ustavnosti neke norme. Predlagač zakona, međutim, ne bi trebalo ovlaš, proizvoljno, arbitrerno, iz zabave ili razonode, pa čak ni na osnovu političkih uvjerenja, izricati ocjene o ustavnosti nekog zakona, a da o tome ne postoji nikakva odluka Ustavnog suda. Bar bi tako trebalo da rade pobornici i poštovaoci vladavine prava i pravne države. Koliko ozbiljno je ekspertska vlada obrazložila neustavnost aktuelnog zakona najbolje se može sagledati kroz njihovo pozivanje na nepostojeće ili pogrešne članove Ustava i pogrešne rubrume. Ekspertski dijapazon i opus nije završen time. U Prijedlogu se umjesto pravnog termina „sistemski zakoni” upotrebljava besmisleni pojam „sistematski zakoni”. Ne znam kako je na fakultetu u Kosovskoj Mitrovici na kome je g. Džomić sticao diplomu, ali na Pravnom fakultetu u Podgorici, na prvoj godini, za samo prelaznu ocjenu, student mora da zna da razgraniči ova dva pojma. Omaška? Greška u pisanju? Možda.

O aljkavosti i žurbi u pisanju Prijedloga zakona govore čak i takve pravopisne bizarnosti kakvo je pisanje naziva Venecijanska komisija sa dva velika slova kao „Venecijanska Komisija”. Ova verzija bila bi ispravna npr. na engleskom, ali ne i na našem jeziku.

Naš gorljivi polemičar prebacuje da nijesam iznijela primjedbu, ni kritiku u pogledu normi u Prijedlogu Zakona. Ponoviću još jednom. Registracija nije početak postojanja, već je čin prihvatanja pravnog poretka zemlje u kojoj se djeluje. Iz tog razloga, SPC bi morala da se registruje kako što je urađeno u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, jer samo prihvatanjem registracije crkva sa sjedištem u drugoj državi može pokazati elementarno poštovanje pravnog poretka ove zemlje. SPC u Crnoj Gori ne uvažava ni pravila Carigradske patrijaršije, niti HALKIDONSKOG VASELjENSKOG SABORA kojim se propisuje da crkvene granice idu limesom državnih granica. Takođe još jednom ponavljam: Neprihvaljiva je i pravno neodrživa tvrdnja o istorijskom kontinuitetu i osmovjekovnom trajanju SPC u Crnoj Gori. Kod nas ova crkva navodno postoji punih 800 godina, a država u kojoj je njeno sjedište – Republika Srbija u svome Ustavu potvrđuje da Srpska pravoslavna crkva tamo postoji 184 godine, a pod sadašnjim nazivom svega 91 godinu! Ne znam treba li nešto više od običnog zdravog razuma da se ovo shvati.

Na kraju se pitam da li da vjerujem riječima Jovana Zlatoustog da će post g. Džomića od „gnijevnog čovjeka”, „punog zlobe” učiniti blagim i dobrim? Za slučaj da ponovo poklekne pred naletima đavoljih iskušenja, obećavam da ništa neće učiniti ni da pročitam, a ne da odgovorim na eventualno novu pisaniju čuvenog Mont Blanca. Uz čvrsto uvjerenje da se ovo nikako ne odnosi na našeg gnjevnog polemičara, ipak strepim od riječi koje su davno izrekli sveti oci: „Đavo posti jer ne jede ništa, ali mu to ipak ne koristi, on ostaje đavo.”

(Autorka je dekan Pravnog fakulteta u Podgorici)

---