-Piše: Milisav S. Popović

Iako se u široj eksplikaciji ljudskog karaktera sve više izbjegava dualitetni princip da je neko introvertan ili ekstrovertan (jer, pitanje je da li je iko isključivo samo prvo ili drugo; i zašto ih pobogu suprotstavljamo?) – jedan oblik opstaje kao svojevrsna poveznica... Ambivert stoji kao samostalna pojmovna imenica koja sintetiše oba rješenja – kada osoba „svičuje” (naglo/spontano mijenja ili prelazi) iz ekstrovertnog u introvertno ponašanje, i obrnuto. Odmah da vam kažem – što da ne? Zar najčešće nije to najprirodnije stanje, najbliži odgovor za vrlo zeznuto i zagonetno pitanje „a kakav si zapravo ti?”.
Jer, ljudi, očekivano, ne umiju da postave mnogo adekvatnije pitanje – „kakva je priroda tvoje ličnosti kada su okolnosti promjenljive?”. Odgovor bi tek tada bio lagan – „Pa, promjenljiva, burazeru!”.

Tako dođosmo do drugog termina – Ambiego. Kada karakterološke osobine poprimaju boju iz spektra kolorita situacije/okoline (preciznije – uzrokovano ponašanje novonastalim okolnostima).... ali intenzitet (frekvencija) boje varira. Neki ga stručnjaci zovu „efekat kameleona”... i nisu mogli ljepše da pogriješe. Jer, boja nečijeg karaktera može po intenzitetu da iskače – možda neko ne želi da se prikrije? A to je glavni momenat kod kameleona – stopiti se (ujednačiti se sa okolnim do tačke poistovjećivanja). Ambiego je drugačiji – kada si crveniji, ili manje crven u okolini koja je prosto jednoznačno crvena. Pa, iako se očekuje da budeš ljut – budeš iznenađujuće „ljući”. Ili, ako se očekuje da si srećan – nešto si ravnodušniji. To je Ambiego – kada niko ne zna (ne pretpostavlja) kakav će se u datom momentu i okolnostima predstaviti (jer, uslovljeni smo ne samo zatečenim... već i onim što smo sa sobom dovukli, a tu je i ona zeznuta memorijska hronologija, ali i ranac emotivnih uspomena).

Pa, evo skliznusmo u treći pojam – Paramnezija, distorzija u sjećanju, prisjećanju – gdje dolazi do preplitanja između fantazije i činjenica. I, bez obzira na to što je psihologija podvodi pod patološkom – profilisanje, filozofija, fenomenologija umnog razvoja smatraju da najčešće i nije tog stepena – nego da se može raditi i o spontanom miksu memorijske obmane kod čovjeka. Kad mašta ubijedi um da je u nekom datom momentu bila činjenica (u patološkom smislu bi mašta bila zamijenjena lažima – čisto da znate razliku).
I onda nas evo kod straha od zaboravljenosti i zaborava – Atazagorafobija. No, zaobići ćemo njen ekstremni oblik (koji se vezuje sa slučajevima gdje su kontekstulano prisutne demencija ili Alchajmerova bolest) – pa ćemo uzeti samo njen gornji, kapisla mod. Atazagorafobija u osnovnom obliku podrazumijeva strah od zaborava (nekog koga više nema, ili, ko više nije tu, sa nama) – a opet, ona je i strah da budemo zaboravljeni, zamijenjeni... blurovani u dimni trag prisjećanja. Obično ga nose one osobe koje su imale svezu sa nekim licem gdje je ogroman kapacitet sadržaja i kvaliteta bio zapravo na drugoj strani (ili kada ti je značio neko toliko izuzetan, da ga nisi zasluživao – pa se vremenom, od pukog nedostajanja, emocije zgusnu u panični strah znan kao sentimentalna atazagorafobija... „a šta ako te zaboravi zavazda?”).

Ni ne trepnusmo, a dođosmo do Paralogizacije. Naime, kada izvlačiš zaključke koji logično ne slijede (ne proizilaze) iz zadatog skupa pretpostavki – načinio se paralogizam. Potpuno netačan (pogrešan) zaključak. I ovo je ogromna oblast koja se kreće od matematike do politike, ali u osnovnom obliku podrazumijeva tako jaku čovjekovu želju da bude u pravu, da tokom dubljeg razjašnjavanja stava – sve dublje tone u jamu. Poput izjave da je „2+2=5” – posjeduje prirodu matematike, ali je priroda logike i činjenica izostala.
* * *
Sve ove komponente koje ste pročitali – dio su „Lethologica” matrice, ili „sve one stvari koje znamo, ali nam ime za njih izmiče”. I jedina je profiličarska matrica koja se završava pitanjima:
Uzmi olovku i zabilježi:
Navedi dvije stvari koje su neophodne?
Navedi dvije laži kojima robuješ?
Kad ih na papir staviš – uporedi rješenja.
Saznaćeš šta je kod tebe jače: dugotrajno prisustvo, ili kratkoročno trajanje.
Ako sada ne razumiješ, vjeruj mi... saznaćeš.
(Autor je književnik)

---