-Piše: Ratko Kontić

Postoji puno definicija profesionalizma, a to bi trebalo da budu osobine čovjeka na radnom mjestu, koje zavise prvo od njegovog obrazovanja kao i od sposobnosti da na nepristrasan način obavlja zadatke koji su mu povjereni, poštujući zakone i etičke norme. Profesionalizam isključuje bilo kakve uticaje sa strane.

Profesionalizam u različitim sferama društva ima drugačije oblike zato što nisu sve aktivnosti odmah poznate, već se posao obavlja postepeno i kada se završi objavljuje se rezultat rada, a javnost cijeni koliko je on uspješan i profesionalan.

Profesionalizam u bezbjednosnom sektoru ima poseban značaj, ali i važne preduslove koji moraju biti ostvareni da bi neko bio profesionalan u toj vrsti posla, posebno u državama u kojima je evidentan uticaj sa strane, uglavnom politički.

Da skratim, operativac u bezbjednosnom sektoru, bilo da je linijski ili teritorijalni opus rada, mora biti lišen straha da će njegovi podaci biti proslijeđeni korisnicima koji nemaju pravo na njihovu upotrebu.

Kada se vrše pripreme za određenu operativnu akciju, kada se pravi npr. predlog i plan za mjeru tajnog nadzora nad određenim licem ili nadzora nad vidovima njegove komunikacije, kada se prikupljaju informacije o kriminalnim organizacijama ili o zloupotrebama državnih funkcionera, taj operativac ili više njih moraju biti sigurni da će rezultati njihovog rada, kroz primarna, sekundarna i tercijalna dokumenta biti dostupni samo pravim korisnicima. Zato što se uvijek prikupi mnogo više podataka od onih koji su bili razlog primjene mjera.

Ako oni budu dostupni nekome ko koristi neki uticaj van bezbjednosnog sektora ili ako neko iz bezbjednosnog sektora zloupotrebljava posjed informacija, obično ih dodatno interesuje i ko je autor takve informacije. Ko to sve zna, jer možda, posredno ili neposredno, zadire u njihov interes. I kao što se dešava, umjesto da operativci prave prodore u kriminalne strukture, kriminalci prave prodore u bezbjednosne strukture, ili neko moćan sprečava realizaciju uloženog truda operativaca.

Kada neko sačini operativnu informaciju, a ona ima ozbiljnu bezbjednosnu težinu i potpiše je imenom i prezimenom, mora znati da ona ide u ruke profesionalca i da njen sadržaj neće doći u posjed neovlašćenih lica. Da neće neko uticajem spriječiti njeno procesuiranje ukoliko ima dovoljno indicija koje upućuju na pripremu ili realizovano krivično djelo, iz bilo koje sfere društvenog života. Naravno da se sve ovo odnosi i na kompletan pravosudni sistem.

Ako neko pasivizira npr. indikativnu informaciju koja može sadržati provjerene ili podatke koji treba da budu provjereni, iz nekih razloga koji su neprofesionalni,taj operativac nikada više neće iskreno raditi svoj posao.

Moram podsjetiti na jedan naizgled banalan primjer, kada su prije nekoliko godina novinari prvi uspjeli da otkriju neovlašćeno postavljeni video-nadzor u Kotoru, na ciljno određenim javnim prostorima. Ako nije bilo prethodno zavedene operativne informacije od strane pripadnika policije ili ANB-a iz tog grada da je video-nadzor postavljen, trebalo je preduzeti mjere. Ako je postojala informacija, onda je to veliki problem.

Sve ovo navodim čitajući najave reformi bezbjednosnog sektora i primjene zakona koji će omogućiti istrage o ponašanju i aktivnostima pojedinaca ili organizovanih grupa koje su djelovale iz kriminalnog miljea ili iz dosadašnjih državnih struktura (ali i svih budućih) i što se može podvesti pod krivično gonjenje.

Poznata je činjenica da je nevladin sektor do sada, posebno MANS, imao bolje „operativne informacije” nego pojedini segmenti bezbjednosnog aparata i postavlja se pitanje šta je tome uzrok, a šta posledica. Kao da nijesu imali isti cilj.

Očito taj operativac nije mogao, nije smio ili jednostavno nije želio da sebi komplikuje život. Očito da ga je bilo strah i nije imao povjerenja ni u one koji imaju komandnu ulogu, ali ni u one koji treba da optuže i osude. Naravno, bilo je i selektivnog pristupa na osnovu operativnih informacija i vođenja postupaka.

Nemoguće je da operativci bezbjednosnog sektora nijesu znali za mnoge probleme u Crnoj Gori, a da to znaju u Briselu ili Vašingtonu. Da li je bilo važnije u jednom trenutku identifikovati one koji se Bogu mole, prvo one koji su na budžetu, a onda, koliko se moglo, i sve ostale?

Ne može se računati u uspjeh kada neki građanin, po imenu i prezimenu, prijavi određeno ponašanje koje je stvorilo uslove za istragu i krivično gonjenje. Uspjesi su kada bezbjednosni sektor svojim radom i interesovanjem otkriva počinioce krivičnih djela, bez obzira ko kojoj partiji, državnom organu, kriminalnoj organizaciji ili bilo čemu drugom pripada.

Ukoliko se reorganizacija ne uradi na pravi način, imaćemo nedostatak profesionalizma koji će uticati na realizaciju budućih operativnih akcija, prikupljenih dokaza i procesuiranja. To mogu raditi samo ljudi lišeni straha i tako postati istinski profesionalci.

(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)

---