-Autor: Barbara Vezel

Ni za jedan međunarodni sporazum se Francuska, Velika Britanija i Njemačka nisu toliko borile kao za nuklearni sporazum sa Iranom. On je potpisan prije pet godina, a od kraja 2018. je na ledu, otkako je Tramp napustio sporazum.
Ugovor o smanjenju iranskog nuklearnog programa dugo je važio kao najveći uspjeh zajedničke evropske spoljne politike – a sada je međutim ozbiljno doveden u pitanje.

Izgleda da su jastrebovi u Teheranu prevladali. Tako je zakonski uređeno da se u nuklearnom postrojenju Fordas poveća proizvodnja uranijuma na 20 procenata. Iran je tako i dalje ispod granice koja je potrebna za proizvodnju materijala za naoružanje, ali prelazi ugovorom dogovoreni limit za preko tri procenta. Istovremeno, inspektorima međunarodne atomske organizacije iz Beča ne bi trebalo da se dozvoli pristup postrojenjima.

Povjerenje ne ulivaju ni zaplena južnokorejanskog tankera, niti nastavak cinične talačke politike Teherana sa zarobljavanjima građana zapadnih zemalja ili onih s dvojnim državljanstvom. Zato je ova najava obogaćivanja uranijuma zapravo objava rata međunarodnoj zajednici.

Cilj sporazuma je bio da se spriječi da Iran preraste u nuklearnu silu, koja bi vršila pritisak na susjedne zemlje i ionako eksplozivan region još više destabilizovala. Vojni uticaj Teherana već sada održava tinjanje rata u Siriji i stoji na putu međunarodnim mirovnim naporima. Iran koji posjeduje nuklearno oružje za Zapad je jeziva vizija.

Predsjednik Rohani kritikovao je najavljenu promjenu politike. Ali, umjereni poput njega gube tlo pod nogama, a izbori su na ljeto. Formira se frakcija tvrdolinijaša koja agresivno grabi naprijed. S obzirom na ekonomsku krizu u koju je zemlja zapala, između ostalog, i zbog najnovijih američkih ekonomskih sankcija, iranski eksperti se takođe pitaju kako će mule uopšte da plate nove centrifuge i ubrzani nuklearni program. Jer, izgleda da se tu ne radi o realnoj ekonomiji.

Teheran izaziva međunarodnu zajednicu i pokušava sa ucjenama. Recimo ovako: kada drugi potpisnici sporazuma, a posebno SAD, ponovo budu ispunjavali svoje obaveze, Iran bi vrlo brzo mogao da se vrati poštovanju sporazuma.

Stoga je odnos s novom američkom vladom već u startu zategnut. Savjetnici Džoa Bajdena nagovijestili su da bi moglo da dođe do povratka sporazumu. Ali, teško će se ta priča prodati na unutrašnjepolitičkom planu u SAD ako se vidi da je Vašington izazvan otvorenim kršenjem sporazuma od strane Teherana.

Činjenica da je Iran najavio novo obogaćivanje uranijuma godinu dana nakon što je Tramp napustio sporazum i nakon ubistva moćnog vojnog komandanta Sulejmanija američkom bespilotnom letjelicom, signal je nacionalistima i ima za cilj da pokaže moć režima mula. Najbolji saveznici režima u Teheranu do sada su sjedjeli u Parizu, Londonu i Berlinu. Uvijek iznova su davali podršku vladi te zemlje – ekonomsku i političku. Neposredno pred Božić izjavili su da će odobriti nastavak pregovora sa Iranom bez ikakvih uslovljavanja Teherana. Zato Evropljani nisu zauzvrat dobili ništa. Kada je njemački ministar spoljnih poslova Haiko Mas na kraju apelovao na Teheran da se ne zatvara prema SAD, djelovao je očajno i bilo je očigledno da govori u vjetar.

Možda se ovakvi diplomatski napori u Teheranu tumače kao slabost, na koju nekažnjeno može da se odgovori agresivnošću. Evropljani su sa svojom metodom baršunastih rukavica došli do kraja. Sada bi morali da se dogovore sa Bajdenovom administracijom i postave jasne uslove o tome da li i na koji način može da se oživi nuklearni sporazum.

Tu takođe spada i diskusija o iranskom raketnom programu i političko-vojnoj ulozi zemlje u regionu. Vlast u Teheranu se više ne može poštedjeti od konfrontacije: konstruktivna saradnja, kojoj su se prije pet godina nadali svi potpisnici sporazuma, može da se ostvari samo prepoznatljivim protivuslugama.

dw.com

---