-Piše: Mihailo Medenica

Muka svih naših muka jeste ta što veličamo formu a zaziremo od suštine. Evo sam se bezmalo do koske posvađao sa divnom i dragom prijateljicom kad sam joj, misleći sve najbolje, rekao da će biti sjajna domaćica.

Zaista divna i draga djevojka, veličanstvene širine duha i srca, no udavi se u barici forme ubijeđena da nipodaštavam njena postignuća i da sam silno protiv „emancipacije” žena, iako me odlično poznaje!

Upravo je ta prokleta forma učinila da prezremo suštinu, a šta su suština, vrlina i blagoslov do ženi biti – domaćica?!
Rasrčanila se podvikujući kako joj ne pada na um da život provede kraj šporeta i nad sudoperom, pojednostavljujući do besmisla i gađenja to jevanđelje sabrano u toj jednoj riječi vrijednoj postojanja – domaćica!

Uz sve titule, zvanja i znanja moja se majka, recimo, najviše ponosila zvanjem domaćice, baš kao i njena majka, majka njene majke i tako od postanja naovamo, no… Supruga takođe.

Otkud to da je domaćica sluga šporeta i sudopere?! Otkud to da je bilo ko u porodici nekome sluga?! Za mene je porodica jedno divno i vrlo manastirsko bratstvo i sestrinstvo.

Tu smo na radost i poslušanje jedni drugima, a ne na muci što se jedni drugima odazivamo u pomoć! Šta je žena ako nije dom?! Šta je dom bez ženskoga glasa u njemu do tamnica?!

Kuća mogu biti bilo koja četiri zida, a dom i na livadi ako nasred te livade ko stožina stoji domaćica! Ko vrba, ko lipa, ko jablan o koji se nebo sveže da odmori…

Otkad je to domaćin pohvala a domaćica pogrda?! Ko je slava naših pobjeda i utjeha svakog poraza do domaćica?! Šta su domaćice do vrhovi naših Kajmakčalana…

Šta je uopšte emancipacija žene? Jednakost sa nama? Da li se jednakošću izdigla iz obespravljenosti ili pristala na prosječnost?! Lično, ni sa jednom se ženom ne mogu staviti u ravan i žao mi je da se ijedna osjeća „emancipovanijom” u ravni sa mnom.

Sa bilo kim od nas, jer veliki smo, dični i časni koliko su takvi domovi iz kojih smo, a šta je dom do – domaćica! I šta su to karijere nego pusto robovanje ambicijama, i ostaju li za nama koprenaste titule ili bedemi doma? Nije domaćica ona što svije pitu već ognjište u slavu Gospoda, nje i domaćina. Nismo potomci ludaka što su uludo postradali već junaka koji su znali da smrću utvrđuju bedeme domova! Nije domaćica u crnini bila uboga sirotica no kandilo kraj ikone, najrečitija pobjeda života nad smrću, raspeće i vječno vaskrsnuće.

Divno je postradati za Srbiju dok god znaš da ima ko živjeti za nju! Lako je pjevati o domu dok god znaš da i dom pjeva… Veličanstveno je biti Srbin jer šta je Srbin do potomak i predak Srpkinja, domaćica! Šta je knjiga bez korica to je Srbija bez domaćica!

Neka su sve mudrosti ovog šara Božijeg ispisane na tim stranicama i lahor će ih razbacati ko ništavno suvo lišće da im nije korica… Kad smo to toliko ogrezli u formu a odbjegli od suštine?! Bilo koja četiri zida možemo zvati kućom, al’ samo je jedno kršteno domom. Zidovi se sruše, a o dom se i vjekovi lome, jer šta su vjekovi naspram vječnih zadužbina najvećih neimara srpstva – domaćica!

---