-Piše: Milisav S. Popović

Ni po čemu... ni po čemu nije moglo da se zaključi da je uznemiren. Bez trzaja, nema damara. Pogled čist. Vilica stegnuta. Šaka na zglobu šake, posložene iza – u dno leđa, natjeravši torzo da se izduži, isprsi – pa su lente ljepše blistale na grudima.
Istina je bila... raspadao se iznutra.

– Da li su svi tamo?

– Da – procijedi namršteno lice pored njega. Ni jedan ni drugi nisu skidali oči sa „Hangara”.

– Svi?

– Svi... – iskra bijesa zavarniči sa ivice obrva – Svi, generale.

– Podloga?

Okrenu se skrušenih ramena, uz škripu zuba, kivan što je bio dio te usrane priče:

– Mislite na eksploziv ispod objekta? – tutnu mu komad aluminijuma – Na! Tu je šifra. Sad je sve u Vašim rukama.

Niko nikad nije imao dovoljno hrabrosti da mu se suprotstavi... niko nikada. Ovog puta, pravio se da ga ne pogađa oganj sitnočinog redova. Prihvati pločicu (alavo je uzevši), udahnu i stegnu je uz zglob (sad su obje ruke grijale metalnu presudu... što mu donese neku čudnu utjehu).

– To su samo djeca... – momak izgovori, dok su dolje gomile vojnika pečatile ogromna vrata na zgradi većoj od stadiona.

– U pitanju je epidemija, vojniče. Podloga je samo u slučaju krajnje potrebe.

– Zbilja? – unese mu se u lice – Ako dozvolite... „generalu”... jeste li baš sigurni da je epidemija?

Gledao je kroz njega, dubeći prolaz očima kao da mu cijepa lobanju i netremice prati svaku bogovetnu sitnicu. Oprez i detalji. Nije smjelo da dođe do propusta. Niti jedno biće ne smije da utekne iz Hangara.

– Vidio si i sam na šta liče.

– Ne, vidjeli smo samo da se nešto dešava... nešto što ne razumijemo.

– Bolovi. Plihovi na leđima. Halucinacije. Vrištanje – stegnu pločicu – Kako bi to nazvao, vojniče?

– Tako je bilo prije dvije nedelje – htjede da ga dodirne do ramena, ali ga oštro lice upozori da odbije – Sada su dobro, generale, i... i izmijenjeni su.

– Tako je. Povijeni i u delirijumu.

– Krila! – udari se po grudima – Toj djeci su iznikla krila!

– Ne znamo šta su to – led izjednači glas.

– Ne znamo?! – uhvati se za lice – Ne znamo?!

Sad se oganj izli u njegovim očima. Spusti ih užarene na izbezumljenog lika:

– Slušaj me dobro! Dopustiću ti još trideset sekundi zamlaćivanja, očigledno si podlegao pritisku... ali, nakon toga da si se doveo u stanje pripravnog vojnika! Je li jasno?

Umjesto „Jasno!”, sa usana isteče:

– Njih je dvjesta, generale. Dvjesta dječice... svako navršilo dvanaest godina. Svjesni ste šta to znači.

– Šta želiš da kažeš? (a znao je)...

– Čuli ste priče. Predanje.

– Samo praznovjerja, teorije zavjere... gluposti koje ne smiju da poremete nošenje sa krizom zaraze – hropnu – Čitav region je izolovan, pod karantinom. Predsjednik, i UN, cijela međunarodna zajednica nam je ukazala povjerenje. Sa ovim se moramo nositi najbolje što umijemo. A hoćemo.

– Povjerovali su onome što ste im Vi rekli – taknu ga go.no u srce – Ovo nije zaraza.

– Pažljivo, vojniče! Trideset sekundi je isteklo.

– Razumijem Vaš strah, generale. Djeluju kao budući ratnici... Gledao sam kako prstima drobe kamen i lome našim vojnicima ruke... ali to ne rade namjerno. Još su djeca, pobogu! Uplašeni klinci, koji ne znaju šta im se dešava.

– Hm... ratnici?

– Da, generale. Mislim... uvjeren sam da su priče tačne. To je vojska koja će sjutra da se suprotstavi zlu – izvuče memorijsku flešku iz džepa – Ovdje se nalaze snimci... Čućete da svako od krilate djece tvrdi: „On dolazi”.

– On?

– Satana, generale.

Želudac mu se uvrti i u čvor sveza.

– A oni su tu da se sa njim bore – tužno pokaza na Hangar – Tamo su. Vojska anđela, koja još raste.



* * *

Sjedio je u kolima ispred doma. Razmišljao o svemu... milion misli i premisli. Pločicu nije ispuštao iz stiska. Više nije znao šta je istina.

– Ma... dođavola! - izađe iz vozila i zaputi se ka vratima.

Dočekaše ga oboje. Ona zabrinuta, a klinac razdragan, ka i vazda: „Tata! Tata!”.

Dok ga je grlio, pređe rukama po leđima.

Uh! Nema ništa.

– Večera je spremna – prozbori ženica i pođe da im ne smeta.

– Jesi li bio dobar?

– Aha! – i uvuče se ocu dublje u kaput.

Prstima drhtavo pređe preko mirisne glavice... zaroni u kosu.

Ne, nije bilo krila... zato su rogovi nicali, tata.

***

Posmatrao ga je kako spava... to slatko lice ljubavi.

Zar je moguće da ćeš ti... – nije mogao da završi.

Ne! Neću im dozvoliti.

Otključa šifru na pločici.

(Autor je književnik)

---