-Autor: Miljana Nešković

Da nema društvenih mreža, vjerovatno ne bih imala uvid u raznolikost ljudske perceptije, a ni u to koliko je moralnih licemjera među ljudima koje poznajem. Baš na Badnji dan, samoprozvani „veliki vjernici“ bili su najglasniji u prosipanju mržnje prema Amerikancima povodom upada rulje u Kongres, ali i u isticanju svoje samoživosti. „Ne pada mi na pamet na Božić da se opterećujem zbog nekih Amerikanaca“. „Meni je Badnji dan“. „Ja ću da proslavim praznik s porodicom i ne zanima me što se oni tamo svađaju“… Kao da Biblija kaže: „Gledaj svoje dupe. Ako je praznik ti jedi i pravi se lud makar se cio svijet oko tebe raspadao“. To su isti oni ljudi koji se busaju svaki put kad se pomene Kosovo, ne opravdavaju nasilje nad ženama ali uvijek imaju „ali“, mrze građane susjednih država, smatraju da je u redu da nekome bude zabranjen ulazak u crkvu, i koji će prije zaraziti koronom sebe i cijelu svoju porodicu nego propustiti pričest.

Čovjek koji ima istetovirane religijske simbole izvrijeđao je akademika u vrijeme božićnih praznika. Neki drugi „vjernici“, tih dana pucali su iz svega živog, traumirali životinje i ljude slabijeg srca, jer su slavili rođenje Isusa. Neki treći su nazdravljali zbog zemljotresa u Hrvatskoj, koji je došao „kao kazna od boga“, dok su četvrti pričali viceve u vezi sa teškim danima kroz koje prolaze Sjedinjene Američke Države. I sve to u ime Boga, „božje pravde“ i pravoslavlja.

Čovjek se prosto zapita šta je onda đavolja rabota, ako je ponašanje najglasnijih pravoslavaca među nama bilo „božije“. Vaspitana sam u duhu hrišćanstva, ali nikad sebe ne bih nazvala „velikom vjernicom“. Duhovnost je za mene težnja saosjećanju i vrlinama kao glavnom orijentiru na mom životnom putu. Čak i kad sam bila dijete, time sam se vodila, iako to tada naravno nisam umjela da nazovem duhovnošću. U nekim zrelim godinama moje osjećanje je da dobro ni ne mora „dobrim da se vrati“, već da je ono samo po sebi cilj i nagrada. Svi koji imaju priliku da učine dobro, i koji imaju sposobnost da uvide prostor za dobro, nagrađeni su u startu. U životu često griješimo, gubimo sve moguće kompase, ali znamo da ćemo biti dobro dokle god imamo neki ideal kom uvijek možemo da se vratimo.

To što neki sveštenici žive tako da bi po njima mogao da se snimi horor film, ne sprečava me da vjerujem u dobro. Oni su oni. Bez Tvitera i sličnih platformi možda nikad ne bih do kraja razumjela mudrost i surovost izjave Vladete Jerotića „da ima mnogo vjernika, čak i crkvenih zvaničnika koji nisu oboženi, i obrnuto, da je mnogo onih koji sebe uopšte ne smatraju religioznim ljudima, a žive u skladu s Bogom“. Trebalo mi je mnogo godina da to religiozno licemjerje nazovem pravim imenom. Danas, izgleda mi kao da je crkva utočište za bukvalno sve. U njoj svako pronađe ono što mu „treba“. Bez obzira na sve probleme sa kojima se religijska misao suočava u zavisnosti od istorijske epohe, ova nevjerovatna simbolika mi je fascinantna. Ona je kao ogledalo ljudske prirode. Čak i u vrijeme komunizma, kad je bila najmanje „popularna“, crkva je bila ono što su ljudi od nje tražili, bilo da je riječ o tajnom središtu zabranjene duhovnosti i nacionalnog identiteta, ili o zajedničkom neprijatelju i poligonu za iživljanje partijskih bijednika. Ni danas nije mnogo drugačije.

Jedni u crkvi pronalaze mudrost i duhovnost. Drugi tu vide utočište za sopstvene nesigurnosti i agresivne porive. Znaju koliko ikona u kući treba da imaju, gdje koja treba da stoji i kad koji religiozni ritual treba da obave. Kad sve pravoslavne formalnosti podmire, mogu neometano da varaju partnere, lažu i mrze ljude koje ne poznaju, bez griže savjesti i osjećaja da su šuplji kao bića. Njima je crkva alibi za slabosti. Najzad, ima i onih koji u crkvi vide dežurnog neprijatelja. Oni su religiju poistovjetili sa korovom koji se okupio oko religiozne ideje i crkve da bi je zloupotrebljavao, poput bahatih sveštenika i političkih demagoga, i bore se protiv sistema koji ih guši ili ne razumije, govoreći da se bore protiv boga i crkve. Bukvalno svako može da nađe ono što mu „treba“.

Kad sam bila mlađa, osjećala sam neki vid prezira prema licemjerima, naročito onima koji pod izgovorom sopstvene religioznosti čine i govore veoma loše stvari. Ali sazrela sam. Čovjek se oslobodi velike količine ozlojeđenosti, razočaranja i gorčine kad jednostavno prihvati da svako od nas ide svojim putem, makar taj put bio i čisto skrnavljenje elementarnih ljudskih vrlina u ime, ni manje – ni više, nego Isusa (!). Svako od nas može da kaže da je dobro samo kad si dobar. Ipak, nemamo pravo da osuđujemo one koji to nisu. Bar ne ako želimo da zaista budemo dobri, a ne gori od onoga što nam se gadi. Vjerujem da ne možeš biti dobar vjernik, ako nisi dobar čovjek, ma kolike ti bile ikone u kući. Takođe, uvjerena sam da ne možeš biti dobar Srbin, ako nisi dobar čovjek. No, svako ima pravo na sve. Nije na meni da mrzim ljude zbog toga kakvi su, niti da se jedim ako „nekome nešto prođe nekažnjeno“.

Kad bih dozvolila mržnji da preuzme kormilo nad mojom dušom, pod izgovorom da su neki tamo ljudi licemjeri, ili zlotvori, ne bih bila ništa bolja od njih. O tome sam razmišljala ovog Božića, koji sam provela prvenstveno zahvalna što mi je cijela porodica bila na okupu, i što smo svi zdravi iako među nama ima i onih u devetoj i desetoj deceniji života. Lako je uočiti tuđu slabost i licemjerje kod drugog. Gnevnost prema drugom biću je djelo skrivenog zla, čak i kad je naša.

Ozlojeđenost je prirodna, ljudska reakcija, ali je posledica naših ljudskih slabosti i promašaja. Dvolično je prosipati mržnju kao da dolazi iz „Boga u nama“, nečega što može biti samo svjetlost i saosjećanje. Uz sve podjele i ostrašćenosti koje nam je ovo vrijeme donijelo, sigurnija sam nego ikad da se veličina duha vježba upravo na onima koji nam se „gade“.

nova.rs

---