-Piše: Krsto J. Pejović

Da li danas neki pogrešno čitaju vrijeme i jezik, pitanje je koje za običnog čovjeka daje odgovor da pojedine plasirane neistine, koje se tiču istorije i kulture Crne Gore, ne mogu biti shvaćene kod normalne konfiguracije mozga. Čega je to rezultat? Kao odgovor mogu biti data određena pojašnjenja. Prvo, zasigurno da se Crna Gora odbije od Rusije i drugo da Srbija ne bude prihvaćena kao bratska republika. To svakako potvrđuje i „novoformirani jezik”, koji nije „temelj na širokoj narodnoj osnovi”, kao i pokušaj pranja sjećanja, odnosno napuštanja kulture sjećanja. Ovo vrijeme, koje nije iz glave cijeloga naroda, niti „odbrana obraza”, niti otačestva, nije za istoriju. Ono je razumljivo i shvaćeno kao napad na srpsku duhovnost i crnogorsku državnost. To potvrđuju „sintagme” koje se stalno ponavljaju „preko” određenih medija i pojedinaca, čije priče dokazuju plitkost koja ne može potrijeti ni zamijeniti dubinu crnogorske istorije, kulture i tradicije. Ovi napadi ne mogu se pravdati slobodom misli, kao ni sveukupnom slobodom stvaralaštva. Posmatrano sa političke strane, „treći zavjet” samobitnosti savremene Crne Gore nije dat u bilo kojem spisateljstvu Crne Gore. Naprosto, jer trećeg zavjeta nije nikada bilo, niti će biti. Sve je dato u svetorodnoj lozi Petrovića, kao i u narodnim običajima i datoj riječi, koja je činila epiku i etiku čovjeka lovćenskog kova. Tužno je što neki žele da se njihovi skandali shvataju i dožive kao nebeska volja neke nove nauke. Takve pojave nisu nikada bile svojstvene „čojskom junaštvu” sa prostora Crne Gore. Nijesu svojstvene ni bilo kojem dobronamjernom građaninu, bez obzira na to koje je vjere i kako se Bogu moli. Svima je jasno da je vladika Rade govorio maternji srpski jezik. O tome govori primjerena dokumentacija Crnogorskog arhiva, kao i mnoge dokumentacije drugih svjetskih arhiva. Iz priča u nekim medijima od strane onih koji ne žele i ne znaju njegoševsku Crnu Goru da se zaključiti da nemamo nikakve veze sa slovenstvom, da nemamo nikakve veze sa izvornim crnogorstvom, u smislu njegove srpske duhovnosti i državnosti Crne Gore. Nije li to razlog za najdublje pokajanje što su nam preci bili okrenuti Istoku, i što su se osjećali Srbima? Njegoš nas oslobađa od ponuđene nove Crne Gore, i on je odraz naše duhovne nepopustljivosti, prema sebi, prema našoj istoriji, kulturi i tradiciji. On je priča plemenite stvarnosti i postojanosti Crne Gore. Mediji koji pokušavaju stvoriti novog Crnogorca treba da shvate da ih niko nije ovlastio da sude njegoševskoj Crnoj Gori i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Kako slovo u nekoj riječi Biblije ima život istorije, tako i smisao srpske duhovnosti i crnogorske državnosti ima svoj život, svoje trajanje. Samo shvatanje ove stvarnosti čini temelj na kome počivaju, najkraće rečeno, data riječ i moral, i to je podloga stanja njegoševske Crne Gore.

Igrarije koju nude „novi znanci” Crne Gore nijesu ni na nivou eksperimenta. Samo istina vodi svakom novom dobru, i to traje već najmanje od 18. vijeka. To potvrđuje ne samo istorija Crne Gore nego i njena epika i etika. Otuda i zaključak da je objektivni duh naroda Crne Gore odredio njenu istoriju, kulturu i njenu narodnu poeziju. To na neposredan način potvrđuju: Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Ogledalo srpsko. To su naši amaneti – a amaneti su sveti zakon. Oni čije je ponašanje mimo viševjekovne stvarnosti Crne Gore učiniće veliku uslugu sebi ako prestanu sa „izumima” preobražavanja bića Crne Gore, jer njihov naum nema nikakvog opravdanog razloga, ni po kom osnovu. Njihovo kazivanje ne pristoji priči naših predaka i naših potomaka. U karakteru njihove priče samo je namjera da se osudi ona Crna Gora, koja nije nikad okrenula leđa Srbiji i Rusiji. U događajima iz istorije Crne Gore je toliko životne istine da samo treba prelistati ono što su naši preci kazivali. Iz obzirnosti prema istini i istoriji, mora da se kaže: da je Njegoš, koji je „sebe vjenčao nad vječnošću i nad vremenima” 1851. godine sahranjen u odeždi koju mu je darivao ruski car, kada su ga zavladičili u Petrogradu.

---