-Autor: Ranko Pivljanin

Nije filozofiranje, nego prosto pitanje, vapaj takoreći: dešava li se u ovoj našoj zemlji igdje išta lijepo i ako se dešava, piše li iko igdje o tome? Sva naša pisanja, izvještavanja, emisije, razgovori, polemike, pa i pisanija potpisnika ovih redova, postale su inventar zla i bijede, užasna statistika kataklizme, mraka i očaja u koji tonemo kao da nam je on najprirodnija moguća sredina.

Ona naša folklorna „četiri S“ dobila su desetine drugih i odvratnih značenja od onog koje im je bazično pripisano.

Smrt, silovanje, sablažnjavanje, sadizam.

Svađe, satiranje, strah, stid.

Sebičnost, stigma, sluđivanje, satrapi.

Poznati i priznati učitelj glume je napastvovao i silovao svoje štićenice. Poznati glumac je silovao svoju koleginicu. U međuvremenu se borio za prava zlostavljanih. Iz zlokobnih mračnih ormara režima ispadaju kosturi njihovih stranačkih drugova poslije tri godine od smrti koja se krila. Nemoćnoj baki su socijalni radnici otimali unuke, tragovi njihove društvene brige vidljivi su na rukama djece. Nadležnoj ministarki nije problem način rada njenih službenika, već što je to neko snimio. Jedan otac pješači stotine kilometara do predsjednika države da mu on vrati otetu djecu. A on se o jadu zabavio od prisluškivanja i atentata.

Po televizorima nam se kotrljaju odsječene glave. U Skupštini se laže, pljuje, vrijeđa i prijeti! Ko su i kako su se tamo našli takvi ljudi da budu predstavnici svih nas. Jesmo li to mi zaista takvi kakvi su oni koji nas tamo predstavljaju? Unutar režima bijesni rat u koji nas uvlače kako bismo im bili zaklon dok to nekako ne riješe i ne poravnjaju. Djeca nam skaču sa terasa u smrt, pale ikone i postaju zarobljenici „tik tok“ sektaštva. Krade se i otima kao da je došlo zadnje vrijeme. Možda i jeste.

Jesu li nam gadosti sa naslovnih strana novinskog smeća postala jedina literatura i orijentir, a orgije, vika i buka društvenog taloga po rijaliti zamkovima cjelovečernja zabava? U kom nas to pravcu uzdižu i osvješćuju redovni gosti raznih „ćirilica“, je li to manjak mržnje i podjela pa moramo u tom pravcu da ulažemo dodatne napore? Je li lakše da razapnemo naše glumce koji su igrali u onom bosanskom filmu o srebreničkom zločinu, nego da probamo razumjeti šta se tamo desilo?

Je li, možda, napolju počelo proljeće i ima li ta činjenica ikakvog značaja u našim životima? Hoćemo li moći primijetiti zeleno lišće na drveću i kukurijeke po parkovima? Umijemo li više, ovakvi kakvi smo, da volimo svoju djecu? Pričamo li im o njihovim precima, znaju li gdje im žive ili gdje su im sahranjeni djedovi i pradjedovi? To je tako retro, treba gledati u budućnost. A budućnost je u bezbrojnim aplikacijama mobilnih telefona, tamo ima sve. Kakve im pismene zadatke zadaju profesori srpskog i o čemu pišu? Kada ste poslednji put vidjeli mladog čovjeka u autobusu ili parku sa otvorenom knjigom u ruci? Unuku koja vodi baku preko ulice, a da pritom ne gleda u mobilni telefon?

Možemo li se oteti i biti bolji ljudi od kalupa matrice u koju smo ubačeni, možemo li se okrenuti suncu i reći dobar dan nepoznatom čovjeku na klupi u parku, skinuti slušalicu sa uva, oslušnuti i sjetiti se da je to što čujemo poj neke ptice? Ima li nas dobrih i plemenitih? Ima, i to mnogo više nego onih drugih samo što zlo ima bolji „pi ar“, navalentnije je i agresivnije, brže stiže do bilborda i ekrana, širi se takozvanim društvenim mrežama i mesindžerima.

Dobro je pitomo i neprimjetno, ali se, ipak, pojavi. Pojavilo se prije neki dan u ruci nepoznate prodavačice koja je čuvala poklončić za dječaka koji joj nije ništa, ali joj je ostao u sjećanju kad tu svrati sa majkom. Ovo je za tebe, pružila mu je lijepo upakovan rančić i pakovanje drvenih bojica. Dečkić se zahvalio, ali je, za svaki slučaj, ponio poklon na kasu da plati. Čak je i on razumio da se danas, van kuće i roditeljske ruke, više nigdje ništa ne dobija besplatno, naročito ne u prodavnicama zlatnog doba. J…lo vas zlatno doba, ono kameno je za ovo bilo zakon.

nova.rs

---