-Autor: Miroslav Filipović

Nakon smrti Đorđa Balaševića stadoše novinari zapitkivati javne ljude – ako se ovi već nisu sami o tome izjasnili – jesu li slušali Đoleta i po kojim će ga pjesmama pamtiti. Upitaše tako i Davora Filipovića, kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba na skorašnjim lokalnim izborima. A on im reče da Balaševića ne sluša i nije slušao, da je jedina njegova pjesma koju zna „Nikad kao Bane” te da ne zna ni ćirilicu kojom je bila ispisana dirljiva posveta umrlom pjevaču u zagrebačkoj Ilici.

Stadoše potom i znani i neznani čerečiti Filipovića zbog te izjave, jer mnogi tih dana žalovanja za preminulim kantautorom javno i prilično agresivno prozivaše sve koji su spram ovoga bili ravnodušni ili, ne daj bože, imalo kritični. Zbog Đoleta je fasovao i Filipović, dobrim dijelom stoga što je kao jedinu njemu znanu pjesmu naveo upravo onu u kojoj je ovaj ismijao proračunate karijeriste i laktaroše kakvih je ponajviše u redovima političara. Prozvani Filipović (nismo u rodu, ne znam čovjeka) potom je, želeći ublažiti udarce, izjavio da je u mladosti radije slušao Notorious B.I.G.-a, slavnog gangsta repera iz devedesetih, ubijenog u uličnoj pucnjavi.

SVE ROKER DO ROKERA

Zapravo je ironično što se Filipoviću o glavu obilo ono zbog čega se političarima, rijetko doduše, odaje priznanje. Obično ih kinje kada lažu i muljaju, a njega su dokačili jer je bio iskren. Ne sluša Balaševića i tačka! Nije se, kao prije nekoliko godina SDP-ovac Peđa Grbin – onomad istaknuti član, a danas predsjednik te stranke – posipao pepelom kada su ga za šankom nekog kafića u Puli snimili kako pjeva Tompsonove „Čavoglave”. Kada se snimak pojavio na internetu, Grbin se novinarima pravdao da je malo više „zavirio u čašicu“, za sebe je rekao da je „pijana budala“ i da Tompsona inače ne sluša.

Zašto je uopšte ikome bitno koje grupe i pjevače političari slušaju i kakvu muziku, filmove ili knjige vole? Eventualno da preko tih saznanja steknemo bolju sliku o njima i doživimo ih kao nekog, hm… pobratima u svemiru. Naravno, ako se s kojim od njih naši ukusi preklapaju.

Stranačke pi-ar mašinerije to znaju pa je uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj prošlog ljeta HDZ lansirao podkast sa serijom petominutnih videa u kojima su najistaknutiji članovi stranke, od Andreja Plenkovića naniže, opušteno govorili o sebi. Neizostavno pitanje bilo je i o muzici koju slušaju. Skoro svi redom izjasnili su se kao rokeri, a većina, uključujući i samog Plenkovića, izjasnila se da su im „Rolingstonsi” najdraži bend. Tipičan izbor i klasično netalasanje. I hrvatski predsjednik Zoran Milanović još davno se deklarisao kao ljubitelj novog talasa i „Azr” naveo kao najdraži bend. Uoči lanjske inauguracije, hodnicima predsjedničkih dvora na Pantovčaku treštale su pjesme „Prljavog kazališta”, a sam je Milanović u govoru vješto provukao stih „Ekatarine velike” „Ovo je kuća za nas“.

U NACIONALNOM DžUBOKSU ZA SVAKOG PONEŠTO

Muzički ukus čini se važnom stavkom u zadatim postavkama profila prosječnog političara. Stoga će uvijek, kada ih pitaju, oni pažljivo odvagnuti za kojeg će se najdražeg pjevača, grupu ili pjesmu izjasniti.

Za razliku od niza srpskih političara, počev s Ivicom Dačićem koji više sam pjeva nego što sluša druge kako pjevaju (i ima sluha, za razliku od Milorada Dodika), u Hrvatskoj političari paze da ih ne ulove na krivoj nozi, odnosno noti i zateknu u nekakvom „istočnjačkom“ melosu, ne daj bože turbofolku. A dok su svojevremeno u nekoj anketi jednog portala srpski političari deklamovali svoje omiljene plejliste sastavljene podjednako od rokerskih i narodnjačkih pjesama, ali i s velikim udjelom hrvatskih i bosanskih izvođača, u Hrvatskoj političari takvo iskazivanje prekograničnih muzičkih afiniteta izbjegavaju. Čak će, ovisno o tome s koje su strane političkog spektra, paziti da i iz nacionalnog džuboksa ne izaberu nešto preradikalno niti previše opskurno. Uostalom, za tu im prigodu na ovdašnjoj estradi ne manjka ideološki namjenskih izvođača. Jednostavnije: onima s desnog centra – „Prljavo kazalište”, a onima s lijevog – „Hladno pivo”.

Ima ipak jedan neobičan fenomen koji se opet tiče Tompsona. Nijedan hrvatski političar koji nije previše desno neće ga javno spomenuti kao svog favorita, ali će skoro svi redom, čak i oni s ljevice (uključujući Grbina) naglasiti da im je Tompsonova „Lijepa li si“ primjer lijepe domoljubne pjesme – u kojoj se, doduše, u nabrajanju hrvatskih krajeva spominje i Herceg Bosna. Ta pjesma dođe kao nekakav lakmus domoljublja i onima s ljevice koji se inače groze Tompsonovog opusa.

NAROD JE OMILjENI BEND SVIH POLITIČARA

Još je grotesknija situacija nastala ulaskom Miroslava Škora u visoku hrvatsku politiku. Taj dojuče neskriveno omiljeni muzičar među HDZ-ovcima, izlaskom na političku pozornicu gdje žestoko „pjeva“ protiv HDZ-a, preko noći je postao prećutno zabranjen u tom društvu. Kada se 2019. na jednom predizbornom skupu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović u pozadini začula pjesma „Ne dirajte mi ravnicu“ njezinog tada najljućeg protivkandidata Škore, publika je umirala od smijeha gledajući nekog stranačkog redara kako pred kamerama panično gestikuliše i šapćući dovikuje „Gasi! Kriva pjesma!“.

Koliko god se to činilo nebitnim u ozbiljnom i povremeno doslovno krvavom poslu poput politike, muzika i muzičari političarima su uvijek bili važni u gradnji imidža ili u odrađivanju kampanja. Takođe se uvijek znalo ko je među političarima roker, a ko narodnjak; ko je brbljav k’o reper, a ko je lažljivi fejker. Zapravo svi političari, kojih god nacija i ideologija bili, u izborno vrijeme slušaju istu grupu – narod. Narod je omiljeni bend svih političara, barem dok izbori ne prođu. Tada im uši otvrdnu pa do sljedeće kampanje ne slušaju ništa i nikoga osim samih sebe i pratećih vokala iz svojih stranaka.

(Al džazira)

---