-„Gdje ćemo na more ove godine?“ – pita za večerom četvorogodišnji sin Andrej, željan putovanja i umoran od zatvaranja i cijelog cirkusa sa koronom. Ne znam, kažem, a on dodaje u šali da može i u Kisač (selo pokraj Novog Sada) kao prošle godine, ali samo da bude voda slana. Pogodile su me njegove riječi i sjutradan ujutru odmah zovem turističku agenciju u kojoj nam je ostao čitav uplaćeni i nerealizovani aranžman od prošlog ljeta u Grčkoj. Kažu Grčka se otvara tek u maju, za Španiju nemaju informacija, možda i ostane zatvorena kao prošle godine, a i skupa je za nas zemlje trećeg svijeta. Kažu bolje Egipat ili Turska, lako i brzo ide zamjena prošlogodišnjeg vaučera. Egipat ne, jer Andrej ima slab stomak, pa ćemo ponovo u sobi provesti pola ljetovanja. Može Turska, ali samo da provjerim nešto, kažem u agenciji. Nije da sam paranoičan, ali prilično sam mnogo pisao o skretanju Turske prema autoritarizmu. Tu su moja iskustva prilično loša. Dok su u Ukrajini na vlasti bili Kučma i Janukovič dva puta sam bio zadržavan na granici. U Mađarskoj sam više od deset puta skidan sa prevoza, jer sa jednim veoma traženim kriminalcem dijelimo isto ime i prezime. Granica sa istokom nikada nije šala, posebno nakon pokušaja vojnog udara. Prijatelj, inače svjetski novinar, kaže mi da su Erdoganovi prilično temeljni, mogu da te vrate sa suncobranima nazad ili da ti sve vrijeme ljetovanja bude napeto, a kakav je to odmor.

Slažem se, napet i nikakav. Ne Turska, kažem u agenciji, a ona me pita da li smo se vakcinisali i kojom. Kažem jesmo i to raznim. Cijela porodica „fajzerom”, a ja Rusom. Pita me u šali da li sam baš tako htio, kažem htio sam i ja „fajzera”, ali je softver odlučio da je baš moj „sputnjik”. Karma. Cio moj život je ruski – Ruski Krstur, Rusko slovo, ruska vakcina To je kao nakon Drugog svjetskog rata, ostaješ sa vojskom s kojom si zatekao pobjedu nad virusom.

A to sa „sputnjikom”, kaže radnica turističke agencije, zbog EU kovid-pasoša može da bude samo dodatna prepreka i peripetija za ponovno rađenje PCR testa ili karantin. Sad mi fali još dvonedjeljni karantin na desetodnevnom ljetovanju, šalim se ja. Nije to ništa, još koje korona kolo oko Nemanje i svi ćemo ljetovati u Srbiji, dodaje ona.
Pa ništa, onda Krim, smije se supruga Tatiana. Ne bi išli ni da je džabe, nezavisna i cjelovita Ukrajina u duši, odmahujem glavom. Mogu samo da zamislim kakvo je ljetovanje u okupiranom Krimu. Gusjenice na pijesku, čekisti u svakom baru, zalazak sunca uz ratnu mornaricu. U Rusiju ne bi mogli ni kad bi htjeli, eto ga naš drug sa srpskim pasošem prije koju godinu vraćen sa Šeremetjeva zbog ućešća u Narandžastoj revoluciji prije petanaest godina u Kijevu. Samo su mu rekli, znaš ti dobro zašto.

Crna Gora, isto. Potpisnik sam više apela i desetine tekstova na temu Crne Gore u „velikoj Srbiji“. Ima Matijini da nam se svima svete što ga svojevremeno nisu pustili u rodni kraj. Kao u onoj priči šta je dobro, a šta loše, naravno – kada njihovi preplivaju rijeku i zapale naše selo. Nelagoda, za nelagodom.
Dok smo bili još sami, u Splitu smo sakrivali auto sa NS srpskim tablicama i niko nije primijetio da mi na čelu piše da sam od rođenja navijač „Hajduka” i da mi je askurđel baka bila Šokica. Ni to ne dolazi u obzir.

Nervoza ponovo. Drugu godinu bez morskog vazduha. Kakvi smo mi to roditelji? Da li se ja bavim poslom zbog kog će moje dijete jednog dana da proživljava pakao u ovoj povampirenoj istočnoj Evropi? Da li treba jednostavno da batalim sve i kažem, „druže Orban, mi ti se kunemo“ i nema više takvih briga? Mučile su me noćne more.

Ništa, kažem čekamo da se otvori Grčka i da Evropska agencija za ljekove prihvati Ruse za braću u nevolji. Andrej ne razumije, ali se isto smije, kaže nema veze, tajo, ići ćemo i ove godine u Kisač na more bez obzira što nije slano. Rasklopićemo ležaljke, ješćemo pomorandže, a ti ćeš da praviš one tvoje špagete za koje kažeš da su bolje od onih na moru. Hoću, odgovaram mu i odlučujem da više tom temom ne lomim glavu i živce.

aljazeera.net

---