-Piše: Boris Jovaanović

Nijesam sebe tako zamišljao. Iako sam se dugo, predugo samoispitivao. Iako sam se često, prečesto i po raznoraznim pitanjima samooptuživao. Iako sam sebe pretovarao i svojim i tuđim tovarima. Iako sam u sebi počesto vidio i ono što nije za pristojnu priču namijenjenu ozbiljnim ljudima. Bivao sam sebi, nadam se da nijesam i drugima, ponekad i najgori od najgorih, a u trenucima zapanjujuće inspiracije pravi-pravcati razbojnik i razvratnik. Mada je moje nedokazivo razbojništvo lakše dokazati od dokazivog razvratništva...
Bio sam sam sebi dovoljan u dokazivanju sopstvene krivice po mnogim osnovama i u mnogim prilikama. Nije morao neko drugi da me optužuje i privodi optuženičkoj klupici. Sjedio sam često na njoj bez advokata, u sudskom procesu kojem je dovoljan tužilac u ulozi sudije. U kojem je kazna odmjerena iako krivica nije dokazana. Tako to biva u procesu koji čovjek vodi protiv samoga sebe, sve u nadi da će mu to pomoći da ostane čovjek...
Mogao sam se obući u prnje prosjaka, u oklop cinika u odoru harlekina. Mogao sam ponekad da budem i klovn i žongler i akrobata na žici koja je tanja od bilo kakve šanse da se preko nje pređe na neku drugu i bolju stranu. Svjesno sam birao pad da ne bih odista pao. Pad koji sam sebi svojevoljno namijenio, lakši je od prelaska na drugu stranu koju sam sebi svojevoljno zabranio. Tako sam ostao pomalo usamljen i pomalo zaboravljen između dvije obale. Bilo mi je teško, i sada mi je. Nije mi bilo krivo, nikada mi neće ni biti...
Znao sam da sam ono što uistinu nikad nijesam bio, jer nikada drugi o vama ne mogu znati ono što ni sami o sebi dovoljno ne znate. A uvijek je važnije ono što je nevažno od onoga što je zaista važno. Po pravilima vječitog paradoksa među ljudima koji potpisuje i pečati sudbinu čovjeka...
Dakle, da zaključimo ovu preozbiljnu tiradu: prihvatam da sam na pogrešnoj strani, ali ne prihvatam da u Gori Crnoj postoji ispravnija strana od ove moje pogrešne. I tu se i moje priznanje i moja krivica završava. Pravo čeljade na pogrešnoj strani u pogrešnoj državici u kojoj se sve svodi na greške. Da sam kojim slučajem ono što nijesam, vjerovatno bih bio pogrešno čeljade na pravoj strani u pogrešnoj državici u kojoj se sve svodi na greške. Eto sudbinske razlike u podzemnoj zemlji u kojoj o svemu odlučuju oni kojima je sve draže od pravde i sve važnije od istinskog života...
Bio sam, rekoh li, gotovo siguran da me dukljanska historija ne može osuditi surovije i strašnije nego što sam sebe mogu osuditi. Ukoliko bih u toj i takvoj lažljivoj historijskoj kaži sebi našao bilo kakvo marginalno mjestašce, bilo kakvu logu i brlog, to bi bila osuda strašnija od omčice licemjerja koja se na razvigorcu klati...
I tako sam postao okupator. Mrski, pa još srpski. I tako sam sebe sam izbrisao iz svih registara i pojmovnika dukljanskog kosmosa. Svojom okupatorskom ulogom zaslužio sam prezir i gađenje svih onih koje niti prezirem, niti ih se gadim, jer nemam pravo na to. Ali imam pravo na odbranu. Iako sam okupator. Iako sam srpski okupator, iako sam mrski srpski okupator uhvaćen na djelu. Iako se dukljanska historijska omčica na razvigorcu iznad okupatorskih glavica klati...pjevajući pjesmu o porobljenoj slobodi...
Tako sam postao obični pješadinac u srpskoj vojsci, najobičniji redov bez zvanja i čina koji je osuđen na vječnu okupatorsku sramotu. Srpski redov u moračkim opankama sa braćom Moravcima. Zašajkačen ponositom crnogorskom kapom koje se nijesam odrekao iako kažu da ne pristaje mojoj okupatorskoj praznoj i velikosrpskoj tikvi...
Iznikao sam okupatorski na zemlji koju su unesrećitelji proglasili za svoju sreću, duboko sam ukorijenjen u zemlji koju su pojeli oni koji okupaciju sopstvene sramote i zla proglašavaju za oslobođenje od mrskog srpskog okupatora. Tužan sam jer će oni koji dolaze nakon nas imati malu šansu da prepoznaju i kazne prave okupatore jedne državice kojoj su oduzeli i pravo na istinu i tako joj ukinuli pravo na budućnost...
I kriv sam, konačno, jer kličem: Živjeli okupatori, smrt okupaciji!
(Autor je književnik)