Carigradske godine Jovana Ristića (4): Podjela među garantnim silama

Neposredno prije sazivanja konferencije u Kanlidži knez Mihailo je saopštio Ristiću da je odnos između Turske i Srbije došao do "mrtve tačke", i istakao je uvjerenje da isti neće biti riješen dok se "sabljom ne preseče". U istom pismu dodao je: "Dok je turskih gradova u Srbiji, nit njoj može biti napretka, niti meni u njoj opstanka". Za razliku od vladara, Ilija Garašanin je od strane Porte i velikih sila tumačen kao mnogo umjereniji. Prvi ministar je Ristiću obrazložio kako je na samom početku događaja bila neophodna postupnost, a ne naglost, jer ista ne bi naišla na podršku sila. Garašanin je vjerovao u energično zauzimanje Rusije i Francuske na predstojećoj konferenciji. Ristiću je izrazio svoje strahove, da ako rad konferencije krene loše po interese Srbije, da "će nas možda naterati da i nespremni krenemo napred". Pod ovim je podrazumijevao da Srbija nedovoljno vojno spremna i bez saveznika neće biti u stanju da se suprotstavi Osmanskom carstvu ili eventualnoj intervenciji Austrije. Zato je Ristić od svog nadređenog dobijao savjete da bude "skroman i umeren".

dr danijel radović

privatna arhiva

Konferencija ambasadora garantnih sila sastala se 22. jula 1862. u carigradskom predgrađu Kanlidži u ljetnjikovcu velikog vezira Kečedžizade Fuad-paše. Ristić, kao predstavnik vazalne države nije imao pravo učešća na zasijedanjima. Već na prvoj sjednici bilo je jasno da se do rješenja srpskog pitanja neće doći jednostavno. Nakon iznijetih optužbi od strane turskih predstavnika da je za događaje u Beogradu kriva isključivo srpska strana, predstavnici garantnih sila podijelili su se u dva tabora. Stranu Porte držali su Bulver i Prokeš, dok su se njima suprotstavljali Mutje i Lobanov, uz prećutno odobravanje pruskog i italijanskog predstavnika. Na drugoj sjednici, od 27. jula, nije bilo većih pomaka. Predstavljen je memorandum Vafik-paše o zbivanjima u Beogradu, koji je od strane Lobanova i Mutjea ocijenjen kao jednostran. Za srpsku stranu je odnose posebno komplikovalo to što Ristiću nije bilo dozvoljeno da predstavi svoj kontra-memorandum o bombardovanju Beograda. Iako su sile koje su podržavale prava Srbije brojčano bile jače, inicijativa je bila u rukama Porte, Britanije i Habzburške monarhije.

Carigradske godine Jovana Ristića (3): Prijetnja ponovnom otvaranju Istočnog pitanja

Britanski predstavnik je odmah jasno stavio do znanja da Srbija nikako ne može da računa na Beograd. Tako da već na početku konferencije stvari nijesu dobro krenule po vazalnu kneževinu, te nije bilo velikih izgleda da će se one povoljno završiti po njene interese. Ravnoteža je dodatno bila poremećena kada je na trećoj sjednici, 31. jula, postalo jasno da je pruski poslanik promijenio stranu. Na istom zasijedanju Henri Bulver je predstavio predlog protokola o rješavanju sukoba koji je sadržao 12. tačaka. Isti je naišao na otpor francuske i ruske strane. Na radikalne zahtjeve Bulvera i Prokeša, ruski poslanik je odgovarao još radikalnijim. Energični istupi Lobanov-Rostovskog nailazili su na dodatno podozrenje predstavnika suparničkih velikih sila, da Rusija time želi da kupi Srbiji više vremena da se spremi za rat. Pošto je uvidio da njegovo držanje donosi više štete nego koristi Srbiji, ruski predstavnik je na narednim zasijedanjima bio prinuđen da napusti svoje energično držanje, te da inicijativu na strani koja je branila srpske interese prepusti francuskom predstavniku.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)