Carigradske godine Jovana Ristića (6): Dio krivice svalio na Garašanina

Jovan Ristić je bio svjestan da je Mutjeu i francuskoj diplomatiji osnovni zadatak bio da "održi mir sa kakvim koncesijama za Srbe". Ipak, priznavao je da je francuski ambasador učinio ogromne usluge Srbiji, a u pojedinim slučajevima je direktno uvažio Ristićeve zahtjeve. U pismu knezu, srpski kapućehaja nije krio svoje nezadovoljstvo držanjem Lobanova. Od nekog ko je odavao utisak da je spreman da odmah prihvati rat, vremenom je počeo da popušta, te da se drži po strani. Ristić se žalio da, iako je dobijao obećanja od ruskog ambasadora, pojedini predlozi koji su mu saopštavani nikada nijesu iznijeti na zasijedanjima. Na odluke konferencije gledao je sa velikim nezadovoljstvom. Iako je na samom početku konferencije bilo jasno da se ne može ostvariti veliki uspjeh, smatrao je da odluke neće ići "daleko ispod naših očekivanja". Prema njegovim riječima, rezultat Kanličkog protokola nije ništa do "modifikovani" Bulverov projekat, koji je nosio "klicu neprekidne raspre". Kanlička konferencija ostavila je Ristiću gorak utisak. Ipak, stečena iskustva omogućila su mu da pet godina kasnije epilog za srpsku stranu bude drugačiji.

Carigradske godine Jovana Ristića (5): Najvažniji ispit u dotadašnjoj Ristićevoj karijeri

Ristić je još prilikom odlaska u Carigrad iskazivao nešto ratobornije raspoloženje i veće nestrpljenje u rješavanju nacionalnog pitanja od svog nadređenog. Smatrao je da ako Srbija "čekanjem i mudrovanjem" izgubi ugled kod okolnih naroda i da time "pustiti Hrvatsku, a možda i Bugarsku, da prednjače". U svojim potonjim djelima Ristić se žalio da u toku Kanličke konferencije nije bilo sluha za pojedine predloge koje je iznosio. Iako se ova konstatacija najviše odnosi na predlog da se od strane kneza i vlade "glasno i javno" traži ustupanje gradova, pitanje je da li bi zvaničan zahtjev mnogo toga promijenio. Britanski i austrijski ambasador su već na prvom sastanku jasno odredili granice do kojih su bili spremni da idu, oko kojih nije bilo mogućnosti pregovora, po cijenu napuštanja konferencije. Stoga je veliko pitanje da li bi se pozitivan epilog gradskog pitanja iz 1867. mogao desiti nešto malo manje od pet godina ranije, kao što Ristić tvrdi. Srpski vladar je prijetio ratom i abdikacijom, dok ga je smirivao Ministarski savjet na čelu sa Garašaninom, koji je uvjeravao kneza da nije sazrio trenutak za akciju. Srpski kapućehaja je u svojim kasnijim istorijsko-memoarskim spisima dio krivice svalio na predsjednika vlade Iliju Garašanina zbog nedostataka sluha za pojedine predloge. Posebno se to odnosilo na deklaraciju srpske vlade da će poštovati Portina prava dok traje konferencija u Kanlidži, za koju je Ristić tvrdio da je ostavila "rđavo upečatljenje". Tvrdio je da je "smotrenost" Garašanina u ovom pitanju "išla do slabosti". Pokušavao je da pokaže da su između kneza i njegovog prvog ministra postojale velike razlike u ključnim pitanjima. Nema sumnje da je knez Mihailo držanjem i prijetnjom abdikacijom bio ratoborniji od Garašanina. Sa druge strane, Ristić je nastojao da se prikaže kako je držao kneževu stranu. Nikako ne treba zanemariti da je Ristić kada je saznao rezultat konferencije postavio pitanje: "Hoćemo li ga usvojiti? Možemo li ga odbiti". U nastavku je dodao da "žalosno stanje" daje odgovor na prethodna pitanja, čime je potvrdio glavne argumente koje mu je Garašanin navodio samo nekoliko mjeseci ranije.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)