Ispod Staljinovog šinjela (5): Moskva obećala teritorijalni integritet Rumuniji

Treba još jednom naglasiti da je Moskva postavljanjem vlade Petrua Groze 5. marta 1945. godine, kojem je inače obećala teritorijalni integritet zemlje, prestala da razmišlja o eventualnoj reviziji granice u Banatu. Staljin je to i Josipu Brozu Titu jasno stavio do znanja tokom njegovog boravka u Moskvi 5 –17. aprila. Zabranu Kongresa je tražio lično Petru Groza, kojeg je o namjerama Srba obavijestio gradonačelnik Temišvara Trajan Novak. Ubrzo nakon toga došlo je do reorganizacije SAF-a u Savez slovenskih kulturno-demokratskih društava Rumunije (SSKDUR), čime je SAF kao politička organizacija prestao da postoji, a nova organizacija je prije svega imala obrise šireg društvenog i kulturnog tijela. Savjet jugoslovenskog predstavnika u Bukureštu i sovjetskih vlasti bio je da dalje političko djelovanje jugoslovenska manjina ostvaruje putem zvaničnih rumunskih struktura. Čime je i svaka nada o prisajedinjenju Jugoslaviji nestala.

Mišljenje Moskve da granicu ne treba mijenjati jugoslovenski i rumunski komunisti uzeli su veoma ozbiljno. Istraživanje Eugena Boje pokazalo je da su se Tito i Petru Groza tajno sastali u Vršcu početkom jula 1945. godine u namjeri da razmatraju pitanje Banata. Pitanje je prema izjavi "da istočni Banat ostaje gdje je i bio", tj. u Rumuniji, datoj na Kongresu Fronta orača (zemljoradnika) 27. juna od strane samog Groze, u suštini bilo riješeno i prije tajnog sastanka. Situacija se do prve proslave 23. avgusta toliko popravila da je Groza u govoru naglasio da je problem granica u Transilvaniji i Banatu riješen, ne diplomatskim pregovorima i traženjem statistika, nego u duhu razumijevanja i prijateljstva sa susjednim narodima Jugoslavije i Mađarske. Tako pitanje Banata za Rumune i Jugoslovene više nije predstavljalo izvor nesporazuma i mržnje.

Poslije toga postojala je još jedna lokalna inicijativa za ispravljanje granične linije. Aleksandar Stojanović, glavni sekretar Trgovinsko-industrijske komore u penziji i član Istorijskog društva u Novom Sadu, 23. januara 1946. godine uputio je pismo Vladimiru Velebitu sa tri predloga promjene granice sa Rumunijom. On je u prvom predlogu zastupao stanovište najširih jugoslovenskih interesa pravdajući ih zahtjevima Rumunije za Transilvanijom u kojoj je bilo oko dva miliona Mađara. Granična linija bi išla Tisom od Martonoša do ušća Moriša, pa rekom Moriš do mjesta Požogo, odatle južno duž stare granice Karaško-severinske županije do Dunava i današnje hidroelektrane Đerdap. Novom granicom bi se država proširila za veća mjesta: Faget, Ocelu Rošu, Karansebeš, Lugoš, Lipovu, Temišvar, Rešicu, Oršavu itd. Zahtjev za tolikom teritorijom donio bi oko 960.000 stanovnika (od toga oko 510.000 Rumuna, 223.000 Njemaca, preko 100.000 Mađara, 53.000 Jugoslovena i mnoštva drugih naroda.

Ispod Staljinovog šinjela (4): Pokušaj prisajedinjenja rumunskog Banata Jugoslaviji

Drugi predlog je obuhvatao nešto manju teritoriju. Granica bi u ovom slučaju išla ponovo rijekama Tisom, Morišem, do Lipove, zatim rijekama Tamišom, Belom i Crnom rijekom do Dunava. Ova teritorija je prema podacima iz 1935. godine imala 830.000 stanovnika. Kao treća varijanta predlagana je teritorija sa još 100.000 stanovnika manje. Sve tri varijante bi prema mišljenju ovog stručnjaka donijela Jugoslaviji velika prirodna bogatstva i značajna industrijska postrojenja, poput onog metalurškog u Rešici. Takođe, njima bi se riješilo i pitanje plavljenja Banata jer bi vodotoci bili kontrolisani od strane jedne hidrotehničke službe.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)