Cijepanje imena

Piše: Milisav S. Popović

U ovim brdima, na ovim dolovima bilo ih je mnogo... previše čak. Većina nisu imali imena, ali su ostali upamćeni kao Kameni, Zubati, Krvavi, Ljuti, Grdni. Hranili se mesom predaka. A kada bi bili siti, godila im je zabava... Najgoreg od svih bogova šapatom su nazivali Slani.

Obitavao je u Garcu, planini što je danas nema. Nekada je natkrivala prostor iz središta pa sve do zaleđa mora. Stolovao je u jednom od njenih kratera. Izgledao je kao zvijer od srebra. Debeo kao čopor utovljenih svinja. Njegov smrad se gadio i strvinarima.

Pola planine mu je koristilo kao lavirint za budale... ili heroje, kako se uzme. Prepun zamki i nagrade koja je privlačila – "Zlatni rog" ubrzo postade svačija želja. Istinu je malo ko znao, Rog zapravo nije radio ništa. Nije ni postojao. Bio je samo glinena guska za nekog previše odvažnog majmuna. Šarena laža srebrnog čudovišta.

Onaj što je namjeravao da dođe do cilja, morao bi da prođe na kilometre kilometara, zbirove kamenih hodnika, suvih korita, da zbaci i probode horde karakondžula.

Za trista godina ušlo je na hiljade sjajnih oklopa, za trista godina, samo je ljudskih kostiju bilo više od pacova. U vrletima prokletog Garca.

Ko god da je bacio sopstveni život, ušao je sa vrelom mišlju da će biti taj koji će dunuti u rog od zlata i sebe učiniti polubogom, otpornog na smrt i stradanja. Eh, koja varka.

Slani je uživao i nakon trista godina... bio je jedini gospodar kome je hrana dolazila sama, nije bilo potrebe da se miče iz brloga. Bog bi tada zatražio ime junaka. A dubine Garca bi potom ime izgovorile straga... unazad, kukala ti majka.

"Jer, ono što nazoveš naopako u potpunosti se preda. Kada mu ime izvitoperiš njime ovladaš". Bez toga inače ne bi mogao ništa... ali svi imamo imena. Tek tada bi mogao do dođe do jezgra, otčepi koru oko duše i nasrka se slada. Kažu da bi slika bila užasna... jadnik bi se cijepao po zglobovima. Prvo bi mu otpadale uši, prsti, stopala... sve dok se utroba sama ne otvori i pruži Slanom put do saći srca. Tamo gdje obitava dušna sočnina. Stare knjige ovaj su ritual zapisale kao "cijepanje cvijeta"... cijepanje uz pomoć predatog imena.

* * *

Jednog dana dvoje čudnovatih prilika dojahaše do obronka Garca. On bijaše jak, neobično visok sa dugačkim kopljem u rukama. Ona nestvarno lijepa, ali okržena žena. Nije imala dojku, lijevu nogu niti dovoljno snage da diše kako treba.

– Znaš šta nam je činiti – šapnu joj dok je spuštao sa sedla.

– Hvata me zebnja... – zagrcnu se da ne zajeca.

Poljubi je u čelo i primače obraz da je oslušne iznutra: "Nemoj... sve će biti gotovo... samo budi uz mene..."

Kad su ušli u hodnike smrada, nisu napravili ni nekoliko koraka, muškarac spusti koplje i povika. "Tu smo gadovi! Evo nas! Vodite nas do Slanog boga!" Demoni su prvo čučali u tmini, na kratko zbunjeni – a onda jurnuše. Dograbiše oboje za perčine i odvukoše ih skrivenim prečicama. Slani je već znao da stiže gozba. Baciše ih oboje pred srebrna kopita. Bijahu izgrebani i izmrcvareni od vucanja, ali ustuknuše kada ugledaše prikazu što se nadvisi pred njima.

– IME – zabrunda iz četiri slana grla.

– Mitar! – muškarac uzviknu i skoči na noge, ispršen, ponosan.

– RA TIM – Slani se naceri dok je planina odzvanjala cijepanjem cvijeta. Čovjek poče da se trese od bolova. Prvo puknuše meke uši, krcnuše prsti... ali neko ga uhvati za ruku i zavika.

– Dosta! – stajala je naslonjena na njega i hrabro zaprkosila bogu – Sad ja!

Slani bog na tren spusti pogled na ženu sa manjkom tijela, pa zaropta od smijeha. Stade sa cerekanjem i primače glavu prepunu očnjaka.

– IME!

Čim je izgovorila, odaja je odjeknula cijepanjem novog cvijeta. Ali nešto ne bi kako treba... Ne po nju, ili hrabrog muškarca... već po ogavnog stvora pred njima. Počeo je da se grči, da se previja, pa da grabi rukama demone oko njega i sve ih u zemlju sabija. Neki vjetar ih sve protjera u dubine podzemlja... Izlomi vihor i krovove odaja... granu sunce, nesta sivila. Onda magija zađe među njihova tijela. Zacijeliše joj rane, izniče sve što nije imala... Stajala je zdrava i divna te zagrli svog čovjeka. Nije samo pobijedila zlotvora, već je i sebe izliječila.

Stezao je u naručju i mirisao unutrašnje uvojke oko vrata..

- Vidiš. Bio sam u pravu... Spasila si nas oboje ljubavi moja... moja Ana.

* * *

Nema užasa niti oružja, a kamoli vradžbine koja se ne može okrenuti protiv onog u čijim je rukama... fora je naći načina.

(Autor je književnik)