Piše: Nikola Ivanović

Nakon obnove nezavisnosti zvanična vlast Crne Gore nije se ozbiljnije bavila time da u dijaspori očuva nacionalni identitet već je potirala srpske korijene, čime nije mogla dobiti naklonost crnogorske dijaspore.

Ipak, nije se moglo spriječiti ono što se mora dogoditi, pa se nije se mogao spriječiti ni pad vlasti, koja je gotovo polovinu svojih građana tretirala kao neprijatelje države. Na koncu, ne može se spriječiti popis gdje, navodno, najveća opasnost vreba od Srpske pravoslavne crkve, koju podrugljivo imenuju kao "Crkva Srbije," zatim od "srpskog sveta", "srpskog hegemonizma", i četnika, posebno njihovog vojvode, koji drma skupštinom.

Defiluju u medijima domaći i eksperti iz okruženja, često i sa udaljenih destinacija, da prozbore neku protiv popisa. Između ostalih, ostaje zabilježeno i gostovanje eksperta za identitetska pitanja sa jednog prestižnog svjetskog univerziteta, kako ga je predstavila jedna lokalna televizija, a koji je ustvrdio da "popis služi za ostvarivanje velikosrpskih ciljeva, da unište crnogorski identitet". Uz ovaj stampedo otvorili su vrata crnogorskom nacionalizmu, koja neće biti kadri da sami zatvore. Da li u ovoj skrivalici prepoznajemo nagli napredak u pregovorima oko popisa.

Desilo se ono što smo najmanje očekivali. Predsjednik Vlade Milojko Spajić izjavio je 9. novembra da su prihvaćeni svi zahtjevi opozicije, osim datuma popisa - 30. novembra. Sada su realna očekivanja da nastupa vrijeme političke relaksacije i stabilizacije političkih prilika. A samo tri dana ranije nagoviješten je slom pregovora. Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić izjavio je da predstavnici opozicije nisu došli na sastanak sa njim i Spajićem, kako bi razgovarali o izmjenama i dopunama Zakona o popisu. DPS je uspostavio 17 preduslova, koje je, kako su istakli, neophodno ispuniti kako rezultati popisa ne bi bili predmet osporavanja ni u domaćim, ni u međunarodnim krugovima. Uoči samog popisa ovakvo pretjerivanje sa novim uslovljavanjima ne otvara put ka rješenju, nego tendira planiranom trajnom udaljavanju od dogovora.

I ovog puta predsjednik Mandić je pokazao veliku političku kondiciju i strpljenje. Izjavio je da prihvata sve dobre predloge i sugestije da popis bude iskontrolisan. Prethodni predsjednik Vlade Dritan Abazović u više navrata je ponovio da će na popisu biti najviše Crnogoraca. Jedino nam preostaje zaključak da se bojkotaši plaše popisa imovine, za koju se plaća porez i dokazuje njeno porijeklo.

Vratimo se pitanju smanjenja broja Crnogoraca u Srbiji. 1981. godine u Srbiji je bilo 147.466 građana koji su se izjasnili kao Crnogorci. Deset godina kasnije taj broj je smanjen na 118.000. A u naredna tri popisa imamo drastičan pad broja Crnogoraca.

Sljedeći popis pokazuje novo smanjenje – na 69.000, potom na 38.000 hiljada, da bi sada u Srbiji bilo svega 20.000 Crnogoraca. Brojke treba posmatrati u uzročno posledičnoj vezi. Najveći pad broja Crnogoraca desio se za vrijeme neprikosnovene vladavine Demokratske partije socijalista, koji su Srbe tretirali kao građane drugog ili trećeg reda. Radi se o bumerang efektu, a ne o brutalnoj asimilaciji, neprimjenjivoj za takvo nasilje, uvezan je čvrstim nitima zajedničke istorije, tradicije, običaja, vjere i jezika.

Prema gledištima Martina Hajdegera, jednog od vodećih filozofa prošlog vijeka, uobičajena formula načela identiteta glasi: A = A. U kultnoj knjizi "Mišljenje i pevanje", nailazimo na "Načela identiteta." Jedno A je jednako drugom A. Na latinskom idem isto. Prevedeno na crnogorska sporenja slijedi pitanje da li je Crnogorac isto što i Srbin, uz određene istorijske specifičnosti. Do formiranja DFJ (Demokratske federativne Jugoslavije) 1946. godine, samo se znalo za Srbe Crnogorce.

Upravo zbog navedenih bliskosti nameće se suštinsko pitanje: Da li je manje naših tamo zbog djelovanja naših ovamo? Kao primjer može poslužiti opština u Vojvodini sa najbrojnijom crnogorskom manjinom – Mali Iđoš, u kojem se nalazi selo Lovćenac sa najbrojnijom crnogorskom zajednicom. U ovoj opštini je 2002. na popisu bilo 13.500 stanovnika, od toga broja 2.812 Crnogoraca. Nakon dvije decenije, 2022. godine njihov broj se smanjuje na 1.226. Kako da niko ne zucne o "brutalnoj asimilaciji," kada je, po brojnim medijskim prezentacijama, zajednica Crnogoraca predstavljana kao veoma organizovana.

U uspjeh bojkota ne vjerujem. Znam samo za jedan uspješan bojkot na državnom nivou, koji je imao planetarne posledice. U maju 1915. godine potopljen je američki putnički brod koji je plovio prema Engleskoj. Tada je stradalo 128 američkih putnika, što je izazvalo bijes u američkoj javnosti. U isto vrijeme brojna njemačka dijaspora u Milvokiju, (glavni i najveći grad američke saveznedržave Viskonsin), prikuplja pozamašna sredstva kao pomoć Njemačkoj, uz peticiju da Amerika ne stupi u rat. "Milvoki žurnal," vodeći dnevnik u Viskonsinu, glasnuo se uvodnikom sa pitanjem: Čije interese zastupaju Njemci Milvokija? Pozvao je građane na bojkot njemačkih banaka, škola, uz zahtjev zabrane upotrebe njihovog jezika. Tako je i bilo. Gotovo je nestala njemačka dijaspora u gradu. Na njemačku dijasporu gledalo se otvorenih očiju i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

(Autor je nekadašnji direktor, glavni i odgovorni urednik "Pobjede" i direktor Radio Jugoslavije, poslednje decenije 20. vijeka)